Iako šišmiši mogu vidjeti, većina vrsta u noćnoj tami orijentira se pomoću eholokacije, odnosno udaljenost predmeta određuju pomoću odbijenih zvučnih valova. Neke vrste šišmiša čak mogu razlikovati komarce i kukce kornjaše po brzini kojom mašu krilima.

 Razmislite o sljedećem: Većina šišmiša u grkljanu stvara zvuk, koji zatim odašilje kroz usta ili nos. Svojim velikim ušima detektiraju zvuk (eho) koji nastaje kad se zvučni valovi odbiju o predmete. Odbijeni zvuk omogućuje šišmišima da stvore 3D sliku svoje okoline. Šišmiši mogu odrediti lokaciju, visinu i udaljenost predmeta, čak i kad je oko njih mnoštvo drugih šišmiša koji stvaraju buku.

 Eholokacija šišmiša mora biti izuzetno precizna jer ako bi pogriješili za samo jednu milisekundu (odnosno jednu tisućinku sekunde), promašili bi svoj cilj za čak 17 centimetara. Neki znanstvenici smatraju da je preciznost veća od jedne milisekunde gotovo nemoguća. Pa ipak, istraživanja pokazuju da šišmiši postižu preciznost od 10 nanosekundi (što je 100-milijunti dio sekunde). Zahvaljujući tome udaljenost predmeta mogu odrediti s točnošću od jednog milimetra, pa čak i manje.

 Znanstvenici su osmislili elektronički štap koji koristi eholokaciju kako bi slijepim osobama pomogli da si predoče okolinu i izbjegnu prepreke, čak i one iznad glave, primjerice grane koje strše iz krošnji drveća. “Glavna inspiracija za taj pothvat bile su impresivne sposobnosti eholokacije šišmiša”, kažu Brian Hoyle i Dean Waters, izumitelji takozvanog šišmiševog štapa.

 Što vi mislite? Je li izvanredan sustav eholokacije šišmiša djelo prirode ili inteligentnog tvorca?