U hebrejskom dijelu Biblije Božje ime javlja se gotovo 7000 puta, i to u obliku tetragrama (četveroslovlja) יהוה. Iz ta četiri suglasnika hebrejskog alfabeta izvedeno je ime “Jehova”, koje se koristi u ovom prijevodu. To se ime u Bibliji pojavljuje mnogo češće od bilo kojeg drugog imena. Premda su pisci Biblije pod nadahnućem svetog duha za Boga koristili razne titule i opisne izraze, kao što su “Svemogući”, “Svevišnji” i “Gospodin”, tetragram je jedino vlastito ime kojim su nazivali Boga.

Sam Jehova Bog potaknuo je pisce Biblije da koriste njegovo ime. Naprimjer, proroka Joela nadahnuo je da napiše: “Svatko tko prizove Jehovino ime, bit će spašen” (Joel 2:32). Pisca jednog psalma Bog je potaknuo da napiše: “Neka ljudi znaju da si jedino ti, kojem je ime Jehova, svevišnji vladar cijele zemlje” (Psalam 83:18). Zanimljivo je da se samo u Psalmima – knjizi pjesama koje su Božji sluge pjevali ili recitirali u čast Bogu – Božje ime pojavljuje otprilike 700 puta. Zašto onda u mnogim prijevodima Biblije nema Božjeg imena? Zašto se u ovom prijevodu koristi oblik “Jehova”? Što uopće znači Božje ime, Jehova?

Zašto u mnogim prijevodima Biblije nema Božjeg imena? Za to postoje razni razlozi. Neki prevoditelji smatraju da Svemogućem Bogu ne treba vlastito ime po kojem bi ga se moglo prepoznati. Na druge utječe židovska tradicija koja nalaže da se Božje ime ne koristi, možda iz straha da ga se ne bi oskvrnulo. Ima i onih koji misle da je umjesto Božjeg imena bolje koristiti neku titulu, primjerice “Gospod”, “Gospodin” ili “Bog”, jer ionako nitko ne može sa sigurnošću reći kako se to ime točno izgovara. No takvi su argumenti neosnovani iz sljedećih razloga:

• Oni koji tvrde da Svemogućem Bogu nije potrebno vlastito ime, zatvaraju oči pred činjenicom da rani prijepisi Božje  Riječi, pa tako i neki koji potječu iz vremena prije Krista, sadrže Božje ime. Kao što je već bilo rečeno, Bog je potaknuo pisce Biblije da koriste njegovo ime i zato ga u izvornom biblijskom tekstu nalazimo na oko 7000 mjesta. Bog očito želi da znamo kako glasi njegovo ime i da ga koristimo.

• Prevoditelji koji iz poštovanja prema židovskoj tradiciji uklanjaju Božje ime iz Biblije zanemaruju jednu važnu činjenicu. Naime, iako neki Židovi koji su prepisivali svete spise nisu htjeli izgovarati Božje ime, oni ga nisu uklanjali iz svojih prijepisa. U drevnim svicima koji su pronađeni u Kumranu, blizu Mrtvog mora, na mnogim se mjestima navodi Božje ime. Neki prevoditelji Biblije u određenim recima koriste titulu “GOSPODIN” pisanu velikim slovima kako bi naznačili da se u izvornom tekstu na tim mjestima nalazilo Božje ime. No zašto su ti prevoditelji smatrali da Božje ime smiju zamijeniti nekom titulom ili ga čak potpuno ukloniti iz Biblije iako su znali da se u izvornom tekstu ono javlja na više tisuća mjesta? Tko im je dopustio da na taj način mijenjaju biblijski tekst? To su pitanja na koja samo oni mogu dati odgovor.

• Oni koji kažu da ne bismo trebali koristiti Božje ime jer ne znamo kako se ono točno izgovara ne ustručavaju se koristiti ime Isus. No Isusovi učenici koji su živjeli u 1. stoljeću izgovarali su njegovo ime znatno drugačije nego što ga danas izgovara većina kršćana. Židovski su kršćani ime Isus vjerojatno izgovarali Ješua. A umjesto titule “Krist” koristili su hebrejsku istoznačnicu Mašiah (Mesija). Kršćani koji su govorili grčki Isusa su zvali Iesoús Khristós, dok su ga oni koji su govorili latinski zvali Iesus Christus. Pod Božjim nadahnućem u Bibliji je zapisan grčki prijevod Isusovog imena, što pokazuje da su pisci Biblije razborito odlučili koristiti onaj oblik imena koji je bio uvriježen u grčkom, jeziku kojim su govorili. Slično tome, Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet smatrao je razumnim koristiti oblik “Jehova”, premda se Božje ime vjerojatno nije točno tako izgovaralo u starohebrejskom jeziku.

Zašto se u prijevodu Novi svijet koristi oblik “Jehova”? Četiri slova hebrejskog alfabeta koja čine tetragram (יהוה) u hrvatskom se transliteriraju suglasnicima JHVH. U starohebrejskom jeziku sve su se riječi, pa tako i tetragram, zapisivale bez samoglasnika. U vrijeme kad se starohebrejski koristio u svakodnevnom životu, ljudi bi prilikom čitanja svakoj riječi lako dodali odgovarajuće samoglasnike.

Otprilike tisuću godina nakon što je dovršeno pisanje hebrejskog dijela Biblije židovski su učenjaci osmislili sustav znakova  (točkica i crtica) pomoću kojih su označavali koje samoglasnike treba koristiti pri čitanju hebrejskih riječi. No dotad se među Židovima već bilo uvriježilo praznovjerno gledište da se Božje ime ne smije izgovarati, pa su mnogi umjesto tog imena koristili neke zamjenske izraze. Tako su pri prepisivanju tetragrama, po svemu sudeći, uz četiri suglasnika koja čine Božje ime stavljali znakove za samoglasnike koji su se koristili u zamjenskim izrazima. Stoga nam rukopisi u kojima se nalaze oznake za samoglasnike ne pomažu da utvrdimo kako se u hebrejskom jeziku izvorno izgovaralo Božje ime. Neki smatraju da se to ime izgovaralo “Jahve”, dok drugi kažu da se moglo izgovarati i na druge načine. U jednom svitku pronađenom na obali Mrtvog mora koji sadrži grčki prijevod jednog dijela Levitskog zakonika Božje je ime transliterirano Iao. Osim tog oblika ranokršćanski grčki pisci koristili su i oblike Iae, Iabé i Iaoué. Međutim, ni za koji od tih oblika ne možemo kategorički tvrditi da je upravo on ispravan. Jednostavno ne znamo kako su u staro doba Božji sluge izgovarali to ime na hebrejskom jeziku (Postanak 13:4; Izlazak 3:15). No znamo da je Bog često spominjao svoje ime kad se obraćao svojim slugama i da su oni njega oslovljavali tim imenom te da su bez ustručavanja koristili Božje ime kad su razgovarali jedni s drugima (Izlazak 6:2; 1. Kraljevima 8:23; Psalam 99:9).

Zašto se onda u ovom prijevodu koristi oblik “Jehova”? Zato što je taj oblik Božjeg imena uvriježen u mnogim jezicima, pa tako i u hrvatskom.

Naprimjer, u engleskom jeziku to se ime prvi put pojavljuje 1530. u prijevodu Petoknjižja koji je načinio William Tyndale. On je koristio oblik Iehouah. Tijekom 16. stoljeća, kad se Biblija prevodila na velike europske jezike, taj ili sličan način transliteriranja Božjeg imena prihvatili su mnogi prevoditelji. Među njima su bili  Sebastian Münster (latinski, 1534.), Pierre-Robert Olivétan (francuski, 1535.), Antonio Brucioli (talijanski, 1540.) i Casiodoro de Reina (španjolski, 1569.).

U hrvatskom jeziku Božje se ime može naći u prijevodu Biblije Matije Petra Katančića iz 1831. U njegovom Svetom pismu starog zakona Božje se ime javlja u zaglavlju 6. poglavlja Izlaska. Ondje piše: “Bog kripi Moysesa, ocsituje njemu ime svoje Johova.” Sredinom 19. stoljeća rimokatolički bibličar i prevoditelj Ivan Matija Škarić koristio je oblik “Jehova” u svom prijevodu “Starog zavjeta”, ali i na nekim mjestima u “Novom zavjetu” na kojima se javljaju starozavjetni citati koji sadrže Božje ime. Oblik “Jehova” zabilježen je i u hrvatskoj književnosti. Davne 1660. Petar Zrinski koristi to ime u spjevu Adrijanskog mora sirena. Ante Kovačić navodi ga 1888. u romanu U registraturi. Silvije Strahimir Kranjčević spominje ga 1893. u pjesmi Mojsije, a Vladimir Nazor 1918. u poemi Ahasver.

Što znači ime Jehova? U hebrejskom jeziku ime Jehova izvedeno je od glagola הוה (HVH), koji znači “postati” odnosno “postajati”. Mnogi izučavatelji hebrejskog jezika smatraju da je riječ o kauzativnom obliku glagola, kojim se kazuje da subjekt uzrokuje da se radnja dogodi. Stoga Odbor za prevođenje Biblije Novi svijet smatra da Božje ime znači “onaj koji čini da postane”. Budući da se gledišta učenjaka razlikuju, ne možemo dogmatično tvrditi da je upravo to tumačenje ispravno. No ta definicija prikladno opisuje Jehovu kao onoga koji je sve stvorio i koji uvijek ispunjava svoje naume. Osim što je stvorio svemir i razumom obdarena bića, Bog uvijek čini sve što je potrebno kako bi izvršio svoju volju i ostvario svoj naum.

Stoga značenje Božjeg imena Jehova nije ograničeno samo na značenje glagola koji se nalazi u Izlasku 3:14 i koji je srodan onome iz kojeg je izvedeno njegovo ime. U tom retku piše: “Postat Ću Što God Poželim Postati.” Te riječi ne izražavaju u potpunosti značenje Božjeg imena. One otkrivaju tek jedno obilježje Božje osobnosti, naime pokazuju da Bog u svakoj situaciji postaje sve što je potrebno kako bi ostvario svoj naum. Premda se može reći da ime Jehova obuhvaća tu misao, njegovo značenje ne upućuje samo na činjenicu da Bog postaje što god poželi postati. Ono obuhvaća i činjenicu da Bog može učiniti da sve što je stvorio postane što je god potrebno kako bi ispunio svoj naum.