VEĆ je za života postala legenda. Pisci, pjesnici, dramatičari i suvremeni filmski producenti ovjekovječili su njezin lik i djelo. Posljednjih godina napisano je mnogo knjiga i otvoreno mnogo izložbi vezanih za njen život. U jednoj anketi koja je bila provedena u raznim zemljama svijeta našla se među deset najslavnijih Britanaca svih vremena. Riječ je o engleskoj kraljici Elizabeti I.

Zašto ta vladarica, koja je u narodu bila poznata kao Djevičanska Kraljica i Dobra Kraljica Bess, još uvijek toliko plijeni pažnju ljudi? Može li se razdoblje njene vlasti s pravom nazvati zlatno doba?

Elizabeta Tudor rođena je 1533. Njen otac, kralj Henrik VIII, bio je jako razočaran kad je saznao da je dobio kćer jer je žarko želio muškog nasljednika. Elizabetina majka, Anne Boleyn, bila je druga Henrikova žena, no ni ona mu nije rodila sina. Henrik joj je dao odrubiti glavu. Po mišljenju mnogih, bila je osuđena na temelju lažnih optužbi. Elizabeta je tada imala samo dvije godine.

Henrik je dotad već bio raskinuo veze s papom u Rimu i proglasio se vrhovnim poglavarem Anglikanske crkve. On je umro 1547, a nakon toga savjetnici njegovog sina Eduarda VI. pokušali su u Engleskoj uvesti čisti protestantizam. Eduard je vladao svega šest godina, a nakon njegove smrti u zemlju je ponovo uvedeno katoličanstvo. Bilo je to za vrijeme kratke i krvave vladavine Elizabetine polusestre Marije I. * Elizabeta je došla na prijestolje 1558, u dobi od 25 godina. Engleska je dotad već bila rastrgana vjerskim sukobima, a i u financijskom je pogledu bila na rubu propasti. Izgubila je sve posjede koje je imala u Francuskoj, a prijetila joj je i velika opasnost od Španjolske.

Elizabeta se od samog početka okružila vrsnim savjetnicima, a neki od njih bili su uz nju gotovo sve 44 godine njena vladanja. Prvi problem s kojim se uhvatila u koštac bila je religija. Engleski Nacionalni pomorski muzej izvještava da je odlučila “ponovno uvesti reformaciju i stvoriti Anglikansku crkvu koja neće biti ni katolička ni strogo protestantska”. Sebe nije proglasila vrhovnim poglavarem Crkve, već njenim upraviteljem kako bi pridobila one koji se nisu mogli pomiriti s tim da žena bude na čelu Crkve. Nakon toga parlament je usvojio Akt o jedinstvu kojim su bila utvrđena vjerovanja i način bogoslužja u Anglikanskoj crkvi. No Crkva je zadržala i neke katoličke obrede. Naravno, to kompromisno rješenje nije zadovoljilo većinu katolika, a ni puritance, koji su bili strogi protestanti.

No Elizabeta se morala suočiti s još jednim problemom koji se ticao nje osobno. Kako zadobiti podršku i poštovanje naroda koji se još uvijek nije oporavio od jezive vladavine Marije I? Elizabeta je svoju žensku narav odlučila okrenuti u svoju korist. Povjesničar Christopher Haigh kaže: “Elizabeta je na prijestolju bila Djevičanska Kraljica, prema Crkvi se odnosila  kao majka, prema plemićima kao teta, prema savjetnicima kao žena koja voli zanovijetati, a prema udvaračima kao zavodnica.” Tajna njenog uspjeha bila je u tome što je stalno uvjeravala narod da ga jako voli. Narod je ubrzo počeo vjerovati u to, pa je i on nju zavolio.

Parlament je nestrpljivo čekao da se Elizabeta uda i rodi protestantskog nasljednika. Udvarači su dolazili jedan za drugim. Elizabeta bi se pretvarala da je zainteresirana za brak i pustila bi da dogovori oko sklapanja braka traju mjesecima, ponekad i godinama, a zatim bi odbila ponudu onda kad bi joj to odgovaralo iz političkih razloga.

Elizabeta je u pogledu religije izabrala zlatnu sredinu i zato je postala žrtva raznih urota. Njena rođakinja, katolkinja Marija Stuart, koju je katolička Europa smatrala pravovaljanom nasljednicom Marije I, kovala je zavjeru protiv nje. Elizabetin se život našao u još većoj opasnosti 1568, kad je Marija bila prisiljena odreći se škotskog prijestolja i pobjeći u Englesku. Iako je bila u kućnom pritvoru, katolički urotnici i dalje su se nadali da će pomoću nje svrgnuti protestantsku kraljicu. No Elizabeta nikako nije htjela pogubiti tu vladaricu. Godine 1570. papa Pio V. izdao je papinsku bulu kojom je izopćio Elizabetu iz Crkve, a njene je podanike oslobodio dužnosti da joj budu odani. Sljedeći papa, Grgur XIII, otišao je i korak dalje. Izjavio je kako ne bi bio grijeh napasti Englesku i silom maknuti kraljicu s prijestolja. Situacija je dosegla vrhunac kad je bila otkrivena urota Anthonya Babingtona u koju je bila umiješana i Marija. Elizabeta je bila prisiljena napokon odlučiti što će učiniti s Marijom, pa je pod pritiskom parlamenta 1587. pristala na njeno pogubljenje. To je razbjesnilo katoličku Europu, a naročito španjolskog kralja Filipa II.

Kako bi se pobrinuo da Engleska ostane katolička zemlja, kralj Filip, koji je u to vrijeme bio najmoćniji europski vladar, zaprosio je Elizabetu kad je postala kraljica. No ona je odbila njegovu ponudu. Engleski su brodovi uz kraljičinu dozvolu godinama pljačkali španjolske brodove i luke te su potkopavali njihov položaj nadmoćne kolonijalne sile. Da stvar bude gora, Elizabeta je poduprla Nizozemsku u njenoj borbi za oslobođenje od španjolske vlasti. Pogubljenje Marije bila je kap koja je prelila čašu. Stoga je Filip, uz snažnu papinu podršku, planirao napasti Englesku pomoću Armade, velike flote koja je imala preko 130 brodova. Ona je trebala otploviti do Nizozemske, gdje bi se na brodove ukrcala velika kopnena vojska. Zatim je flota trebala prijeći kanal La Manche i napasti Englesku. No prije nego što je Armada bila spremna za pohod, engleski špijuni otkrili su taj ratni plan. Elizabeta je poslala Sir Francisa Drakea s 30 brodova u španjolsku luku Cádiz. Oni su ondje uništili velik broj dragocjenih španjolskih brodova, zbog čega Armada još godinu dana nije mogla krenuti u osvajački pohod.

Kad je 1588. Armada napokon isplovila, engleska je flota bila spremna za bitku. Iako su bili pod paljbom Engleza, španjolski su brodovi uspjeli prijeći La Manche bez većih oštećenja i usidriti se pred francuskom lukom Calais. Sutradan  navečer Englezi su među njih poslali osam brandera. * Španjolce je uhvatila panika. Flota je brzo otplovila prema otvorenom moru, gdje ih je nakon žestoke bitke jugozapadni vjetar otpuhao na sjever prema Škotskoj, noseći ih sve dalje od Engleske. Oluja koja je bjesnila u blizini Škotske i zapadne obale Irske uništila je polovinu španjolskih brodova, a ostali su bili tako teško oštećeni da su se jedva uspjeli vratiti u Španjolsku.

Na početku Elizabetine vladavine Engleska nije imala kolonijalnih posjeda. Za razliku od nje Španjolska je pokorila velika područja u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi te se bogatila na račun svojih tamošnjih kolonija. I Engleska se htjela uključiti u borbu za osvajanje kolonija. Stoga su hrabri pustolovi razapeli jedra i krenuli preko oceana u potrazi za slavom, bogatstvom i novim trgovačkim putevima prema Kini i drugim zemljama Dalekog istoka. Sir Francis Drake postao je prvi kapetan koji je svojim brodom oplovio svijet, pljačkajući španjolske brodove s blagom dok je plovio duž zapadne obale Južne i Sjeverne Amerike. Želeći Španjolcima preoteti prevlast nad Novim svijetom, Sir Walter Raleigh financirao je pokušaje osnivanja kolonije na istočnoj obali Sjeverne Amerike. Područje koje je ondje zauzeo nazvao je Virginia u čast engleske Djevičanske Kraljice (Virgin Queen). Iako su ti prvi pokušaji kolonizacije propali, probudili su zanimanje Engleza za osvajanje novih teritorija i utrli put sličnim pothvatima u budućnosti. Nakon pobjede nad španjolskom “Nepobjedivom armadom” Engleska je stekla više pouzdanja u moć svoje mornarice, a Elizabeta je pružila podršku novim trgovačkim poslovima na drugom kraju svijeta, u jugoistočnoj Aziji. To je uvelike doprinijelo stvaranju Britanskog Carstva, koje je s vremenom steklo kolonije na svim kontinentima. *

U Engleskoj se poticao razvoj školstva. Otvarale su se nove škole koje su mnogima omogućile da se upoznaju sa svijetom knjiga. Zbog velikog zanimanja za književnost i razvoja tiskarske djelatnosti došlo je do naglog kulturnog procvata. To je bilo doba Williama Shakespearea i drugih velikih dramatičara. Ljudi su hrlili u novootvorena kazališta kako bi uživali u izvedbama njihovih drama. Pjesnici su pisali divne sonete, a glazbenici su skladali nove vrste glazbenih djela. Vrsni slikari izrađivali su prekrasne minijaturne portrete kraljice i njenih dvorana. Pojavili su se i novi prijevodi Biblije koji su imali počasno mjesto u crkvama i domovima ljudi. No zlatno doba nije dugo potrajalo.

Posljednje godine Elizabetina vladanja bile su pune nevolja. Nakon što su pomrli svi njeni vjerni savjetnici, kraljica je odlučila dati određene povlastice nekolicini plemića, čime je izazvala žestoko rivalstvo na dvoru, pa čak i pobunu koja je na kraju bila ugušena. U njenom je kraljevstvu opet došlo do vjerske podjele. Katolici nisu htjeli prisustvovati protestantskim vjerskim obredima, zbog čega su bili sve žešće proganjani. Do kraja  Elizabetine vladavine pogubljeno je otprilike 200 svećenika i katoličkih vjernika. I puritance se zatvaralo i pogubljivalo. U Irskoj je izbila pobuna protiv engleske vlasti, a nastavio se i rat sa Španjolskom. Kako je četiri godine za redom zemlja slabo rodila, mnogi su ostali bez posla te su živjeli kao prosjaci. Osim toga ljudi su se bunili zbog visokih cijena hrane. Potkraj života Elizabeta više nije bila omiljena među narodom. Englezi su prestali voljeti svoju kraljicu.

Elizabeta je polako gubila volju za životom i umrla je 24. ožujka 1603, kao posljednji vladar iz obitelji Tudor. Narod je bio zaprepašten viješću o njenoj smrti, no te iste večeri slavio je dolazak novog kralja paleći krijesove i zabavljajući se na ulicama. Napokon su dobili muškog vladara — bio je to škotski kralj Jakov VI, protestantski sin Marije Stuart. Kao engleski kralj Jakov I. učinio je ono što Elizabeti nije pošlo za rukom — ujedinio je englesko i škotsko kraljevstvo. No optimizam koji je popratio njegov dolazak na prijestolje ubrzo je splasnuo i pretvorio se u razočaranje, a narod je počeo žaliti za vremenom kada je zemljom vladala njihova Dobra Kraljica Bess.

U početku su povjesničari o Elizabeti pisali sve najbolje. Nekoliko godina nakon njene smrti William Camden opisao je njenu vladavinu kao zlatno doba u kojem je kraljica nadahnula svoje podanike na velika djela. Stoljećima se nitko nije usudio osporiti to gledište. Elizabetin je ugled još više porastao pretkraj 19. stoljeća, kad joj se počela pripisivati zasluga za stvaranje Britanskog Carstva, koje je u to vrijeme obuhvaćalo četvrtinu svijeta.

No neki suvremeni povjesničari ne smatraju da je Elizabetina vladavina bila tako hvalevrijedna. U knjizi The Oxford Illustrated History of Britain stoji: “Elizabeta je nakon smrti stekla reputaciju koja daleko nadmašuje njena stvarna postignuća. Sasvim je jasno da smo zbog njene vlastite propagande, (...) zbog same činjenice da je tako dugo živjela i da se njena vladavina poklopila sa slavnom Shakespeareovom erom te zbog pobjede nad Armadom, u kojoj je uvelike presudila sreća, naivno povjerovali da je trebamo hvaliti na sva usta, zanemarujući činjenicu da je ona dopustila da Engleska malo-pomalo zapadne u bezvlađe.” Ranije citirani povjesničar Haigh objasnio je zašto su neki povjesničari tako pohvalno pisali o Elizabeti. On je rekao: “Godine 1603. narod je s velikim optimizmom očekivao kralja iz dinastije Stuart, pa je na Elizabetu gledao kao na smiješnu staru ženu. No do 1630. razočarao se kraljevima iz dinastije Stuart, a Elizabetu je počeo smatrati oličenjem svih vladarskih vrlina.”

Nema sumnje da je Elizabeta bila izvanredna žena u svijetu kojim su dominirali muškarci. Ta se inteligentna i odlučna kraljica odlično snalazila u javnom životu. U tome su joj uvelike pomogli njeni savjetnici, koji su vješto planirali njene govore, pojavljivanja u javnosti, način odijevanja, pa čak i izradu njenih portreta. Tako je stvorena veličanstvena slika o slavnoj kraljici i njenoj legendarnoj vladavini.