ODUVIJEK sam voljela pjevati te sam čak kao mala pjevala na radiju. U školu sam išla vrlo kratko, no kasnije sam u Ciudad de Mexicu pohađala satove pjevanja kod ravnatelja meksičkog simfonijskog orkestra.

Godine 1969, kad sam imala 24 godine, jedna moja prijateljica koja je bila plesačica pozvala me na audiciju u tada vrlo popularan restoran-bar La Rampa Azul. Otpjevala sam poznatu pjesmu Cucurrucucú Paloma koju je napisao meksički skladatelj Tomás Méndez. Publici se svidjela moja izvedba. To je bio početak moje prave profesionalne karijere. Nastupala sam kao solo pjevačica pod imenom Romelia Romel.

Surađivala sam s Tomásom Méndezom, ali i s drugim nadarenim meksičkim skladateljima i pjevačima, kao što su Cuco Sánchez i Juan Gabriel. Bio je lijep osjećaj vidjeti svoje ime na svjetlećim reklamama te u novinama i časopisima. Pjevala sam u noćnim klubovima, na radiju te na turnejama po Meksiku i Belizeu. Surađivala sam i s popularnom komičarkom Leonorildom Ochoa u vrijeme kad se njezina televizijska emisija počela prikazivati u Meksiku.

S vremenom sam postala prilično slavna i dobro sam zarađivala — dovoljno da si mogu priuštiti skupocjeni nakit, bunde od nerca i život u luksuznom stanu. Činilo se kao da imam sve što čovjek može poželjeti, no bila sam nesretna. Osjećala sam se prazno. Iako sam bila odgojena kao katolkinja, bilo me sram ići u crkvu. Osjećala sam se jako prljavo zbog svog nemoralnog načina života.

Dok sam uvježbavala pjesme za svoju prvu ploču, povjerila sam se svojoj prijateljici Loreni Wong, pjevačici ranchere, meksičke tradicionalne glazbe. Rekla sam joj da bih željela postati redovnica i pomagati siromašnima. “Redovnica? Ti si luda!” uzviknula je.

Zatim me upitala: “Znaš li kako se Bog zove?”

“Gospodin Isus Krist”, odgovorila sam.

“Ne, zove se Jehova”, rekla je. “Isus mu je Sin.”

“Jehova?” upitala sam. Nikad prije nisam čula to ime. Lorena mi je dala Bibliju i obećala da će zamoliti Jehovinog svjedoka koji nju poučava o Bibliji da me posjeti. *

Kad god bih srela Lorenu, upitala bih je: “Kada ćeš mi poslati svog učitelja Biblije?” Bila sam duhovno gladna.

 U međuvremenu sam sama počela čitati Bibliju i vidjela da se Bog doista zove Jehova (Psalam 83:18). To me iznenadilo. Isto tako pročitala sam Deset zapovijedi, a naročito mi je zapela za oko ona koja glasi: “Ne učini preljub!” (2. Mojsijeva 20:14). U to vrijeme živjela sam s oženjenim muškarcem koji je bio otac mog osmomjesečnog sina. To mi je bilo drugo dijete. Imala sam još jednog sinčića s drugim muškarcem, s kojim također nikad nisam bila u braku.

Jednog dana dok sam uvježbavala novu pjesmu za nastup netko mi je pokucao na vrata. Bio je to Mauricio Linares, Jehovin svjedok koji je Lorenu poučavao o Bibliji, sa svojom suprugom. Objasnili su mi što je Božji naum s ljudima i ostavili mi knjigu Istina koja vodi do vječnog života. * Iako mi je bilo teško čitati kompliciranije riječi, pročitala sam je za jednu noć. Tada sam prvi put osjetila ljubav prema Jehovi.

Dok su mi Jehovini svjedoci pomagali da upoznam Bibliju i naučim bolje čitati, shvatila sam da moram učiniti neke promjene u svom životu kako bih ugodila Jehovi. Pobacala sam vjerske slike i kipove, medalje te amajlije, iako su bili od zlata.

Bilo mi je naročito teško odreći se pušenja i pretjeranog konzumiranja alkohola. Kad god bih prošla pored trgovine s alkoholnim pićima, obuzela bi me snažna želja da nešto popijem. Morala sam prestati družiti se sa svim svojim prijateljima jer su me često nudili pićem i pozivali me u skupe restorane. Znala sam da bih, ukoliko bih prihvatila njihov poziv, sigurno previše popila.

Osim toga bilo mi je teško prestati ići na zabave bogatih i slavnih. Kad sam bila pozvana na rođendansku zabavu jednog poznatog kubanskog boksača, molila sam se: “Još samo ovaj put, Jehova. Nikad više neću ići na takve zabave niti raditi nešto što ti ne odobravaš.” I doista nisam.

Prekinula sam vezu s ocem svog drugog sina. Učinila sam to iako je bio bogat te je obećao da će mi puno toga dati ako ostanem s njim. Bilo mi je jako teško ostaviti ga jer sam ga voljela, a on je to znao. Drsko mi je rekao: “Ja sam tvoj Bog! Ja sam tvoj Isus!”

“Prije to možda i jesi bio”, odgovorila sam, “ali sada je Jehova moj Bog.” Zaprijetio je da će mi oduzeti našeg sina te da će me istući.

U to vrijeme neki su mi govorili da je pjevanje posao kao i svaki drugi — da mogu pjevati i biti Jehovin svjedok. No drugi su me upozoravali: “Bit ćeš uvijek okružena ljudima koji puše i opijaju se te ćeš dobivati nemoralne ponude od svojih obožavatelja.” Shvatila sam da je to upozorenje vrlo mudro.

Kad sam bila popularna pjevačica, muškarci su pokušavali kupiti moje društvo. Čvrsto sam odlučila da se više neću izlagati takvim iskušenjima. Stoga sam 1975. raskinula ugovor o turneji po Kini, a šest mjeseci kasnije krstila sam se kao Jehovin svjedok.

Kako sam nakon toga uzdržavala sebe i svoju obitelj? Nisam završila nikakvu školu i zapravo  ništa nisam znala raditi osim pjevati. Moja starija sestra Irma, njeno troje djece i moja dva sina ovisili su o meni. Iz skupog stana morali smo se preseliti u dvije male sobe. Nije mi bilo nimalo lako nakon luksuznog života priviknuti se na oskudicu. Moja sestra i djeca neko su mi vrijeme predbacivali zbog te odluke te su na mene vršili pritisak da nastavim pjevati, no ja sam ostala pri svojoj odluci da učinim sve što je potrebno kako bih služila Jehovi.

Postepeno sam prodavala vrijedne stvari koje sam imala — nakit, bunde i automobil — te smo živjeli od novca koji smo na taj način dobili. No taj smo novac s vremenom potrošili. Kako bi nas otac mog drugog sina prestao uznemiravati, 1981. preselili smo se u jedan grad u drugom dijelu zemlje, gdje nas nije mogao pronaći.

Jehovini svjedoci iz tog grada naučili su me kako raditi tamalese (meksičke “sarme”), krafne i drugu hranu koju sam zatim prodavala. Kasnije sam dobila posao u jednoj tvornici i radila sam noću. No zbog tog posla nisam mogla redovito ići na kršćanske sastanke i služiti Bogu onoliko koliko sam to htjela. Stoga sam s vremenom dala otkaz i počela kod kuće raditi tamalese. U košarama sam ih nosila na ulicu i prodavala. Na taj sam se način mogla uzdržavati i pritom služiti kao punovremeni propovjednik.

Kad me ljudi pitaju je li mi žao što sam napustila perspektivnu pjevačku karijeru, odgovorim im da ono što sam naučila o Jehovi i njegovom divnom naumu ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Presretna sam što su moji sinovi proučavajući Bibliju duhovno napredovali, predali svoj život Jehovi te se oženili sukršćankama. Oba moja sina zajedno sa svojim suprugama odgajaju svoju djecu da služe našem Bogu, Jehovi.

Već gotovo 30 godina služim kao pionir, kako Jehovini svjedoci zovu one koji puno vremena posvećuju propovijedanju. Uz Božju podršku imala sam priliku mnogima, između ostalog i Irmi i njenoj kćeri, pomoći da upoznaju biblijska učenja te da svoj život posvete Bogu. Uvijek me jako razveseli kad sretnem svoju “duhovnu djecu” i vidim da i dalje žive po istini — a mnogi služe i kao pioniri (3. Ivanova 4). Danas, u dobi od 64 godine, vodim 18 biblijskih tečajeva.

Više ne osjećam duhovnu prazninu koju sam osjećala kao mlada pjevačica, a i ispunila mi se želja da pomažem drugima jer sam poslušala Isusovu zapovijed da treba ‘činiti učenike’ (Matej 28:19, 20). Jako sam zahvalna Jehovi što me podupirao svih ovih godina te što to i dalje čini. Doista sam ‘iskusila i vidjela da je dobar Jehova’ (Psalam 34:8).