“JAKO me čudi i ljuti što se u vezi sa zaređivanjem žena ništa nije promijenilo”, napisala je jedna katolkinja u pismu objavljenom u listu USA Today. Mnogi imaju slično gledište o toj temi. Uostalom, u drugim religijama žene vrše službu pastora, svećenika, biskupa i rabina.

Obje strane — i religije koje zabranjuju ženama da budu propovjednice i one koje im dopuštaju da poučavaju s propovjedaonice — tvrde da svoje stavove temelje na Bibliji. Međutim Biblija ne podupire nijedno od tih sukobljenih gledišta. Kako je to moguće? Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije trebamo razmotriti kako se u Bibliji koristi grčka riječ diákonos, koja se uglavnom odnosi na neku osobu koja služi u kršćanskoj skupštini.

Što znači riječ diákonos? Kad čuju tu riječ, neki odmah pomisle na vjerskog službenika, muškarca ili ženu, koji vodi službu Božju. No u Bibliji se ta riječ koristi u širem smislu. Uzmimo za primjer kršćanku po imenu Feba, koju je apostol Pavao predstavio kao “sestru našu, koja služi [diákonos] u skupštini u Kenhreji” (Rimljanima 16:1).

Možete li zamisliti Febu kako stoji pred zajednicom vjernika u Kenhreji i vodi službu Božju? U kom je smislu Feba služila u skupštini? U svom pismu Filipljanima Pavao je pisao o ženama koje su mu “pomogle u propovijedanju Radosne vijesti” (Filipljanima 4:2, 3, Stvarnost/Kršćanska sadašnjost, kurziv dodan).

Kršćani u 1. stoljeću objavljivali su dobru vijest prije svega “javno i idući od kuće do kuće” (Djela apostolska 20:20). Oni koji su u tome sudjelovali bili su propovjednici. Među njima bile su i žene poput Priscile, koja je zajedno sa svojim mužem “točnije objasnila Božji put” jednom bogobojaznom čovjeku koji se još nije bio krstio i postao kršćanin (Djela apostolska 18:25, 26). Po svemu sudeći, i Priscila je poput Febe bila uspješan propovjednik, a to su bile i mnoge druge žene.

Je li služba propovijedanja bila niži, drugorazredni zadatak dodijeljen ženama, dok su muškarci obavljali važan posao, odnosno predvodili skupštinu? Nipošto, i to iz dva razloga. Kao prvo, Biblija jasno kaže da svi kršćani, pa i muškarci koji imaju odgovorna skupštinska zaduženja, trebaju propovijedati (Luka 9:1, 2). Kao drugo, propovijedanje je bilo i ostalo najvažniji način na koji kršćani  i kršćanke ispunjavaju Isusovu zapovijed: ‘Načinite učenike od ljudi iz svih naroda i učite ih!’ (Matej 28:19, 20).

Neke žene imale su još jednu važnu ulogu u skupštini. Pavao je u vezi s tim napisao: “Starije žene neka (...) poučavaju druge dobru, kako bi mogle učiti mlađe žene da ljube svoje muževe, da ljube svoju djecu” (Titu 2:3, 4). Dakle zrele i iskusne kršćanke imaju zadatak pomagati mlađim i neiskusnijim ženama da i one postanu zrele kršćanke. I to je časna, važna uloga.

Međutim Biblija nigdje ne kaže da žene trebaju stati pred zajednicu vjernika i poučavati ih. Umjesto toga apostol Pavao poučio je žene da “na sastancima šute”. Zašto je to rekao? Između ostalog, zato da sve bude “pristojno i uredno” (1. Korinćanima 14:34, 40, St). Da bi skupština dobro funkcionirala, Bog je poučavanje povjerio jednoj skupini ljudi. No važno je znati da nitko ne može dobiti odgovoran zadatak nadglednika u skupštini samo zato što je muškarac. Taj zadatak mogu dobiti samo muškarci koji uistinu ispunjavaju preduvjete za to * (1. Timoteju 3:1-7; Titu 1:5-9).

Je li Bog dodijelio ženama ponižavajuću ulogu? Nipošto. Ne smijemo zaboraviti da im je Jehova Bog povjerio važan zadatak da javno svjedoče o njemu (Psalam 68:11). U naše vrijeme muškarci i žene koji su Jehovini svjedoci javno propovijedaju i pomažu milijunima ljudi da se pokaju i spase (Djela apostolska 2:21; 2. Petrova 3:9). To je uistinu velik uspjeh.

I muškarci i žene imaju časne uloge koje doprinose miru. Prikažimo to jednim primjerom: Da bi pješak mogao prijeći prometnu ulicu, potrebne su mu i oči i uši. Slično tome da bi Bog blagoslovio skupštinu mirom, potrebno je da i muškarci i žene postupaju u skladu s Božjom voljom, odnosno da surađuju i prihvaćaju ulogu koju im je on dodijelio (1. Korinćanima 14:33; Filipljanima 4:9). *