VILIM se u rujnu 1066. iskrcao na englesko tlo blizu grada Hastingsa. Ondje je 14. listopada porazio vojsku engleskog kralja Harolda, koji je poginuo u bici. Na Božić 1066. vojvoda Vilim, koji je kasnije nazvan Osvajač, okrunjen je za kralja u Westminsterskoj opatiji u Londonu. Kako je Englezima bilo živjeti pod vlašću novog kralja?

Kralj Vilim I. poharao je sjevernu Englesku i ondje izvršio stravične pokolje nakon kojih su mnogi krajevi ostali potpuno pusti. “Čak i po tadašnjim barbarskim mjerilima ponašanja Vilimovo pustošenje sjeverne Engleske (1068-1070) s pravom se može nazvati divljačkim pohodom”, napisao je Trevor Rowley, stručnjak za arheologiju i bivši mentor na Sveučilištu u Oxfordu. Vilim je neprestano morao gušiti ustanke. Dva milijuna domaćih stanovnika bilo je neprijateljski raspoloženo prema njegovoj vojsci od jedva desetak tisuća vojnika s kojom je zaposjeo zemlju. Došljaci iz Normandije s vremenom su širom zemlje izgradili više od 500 utvrda, među kojima je i čuveni londonski Tower.

Devetnaest godina nakon što je osvojio zemlju Vilim je odlučio provesti imovinski popis kojim bi se obuhvatila cijela zemlja izuzev gradova Londona i Winchestera. Tako se u prosincu 1085. sastao sa svojim dvorskim službenicima u engleskom gradu Gloucesteru, gdje su pet dana vijećali o tome kako to učiniti. Početkom sljedeće godine kralj je poslao svoje opunomoćenike u svaku od sedam engleskih pokrajina kako bi razgovarali s namjesnicima pojedinih grofovija i procijenili koliko je zemlja bogata.

Kralj je trebao prikupiti novac kako bi dao plaću vojsci s kojom je osvojio zemlju, a trebao je i riješiti sporove oko prava vlasništva nad pojedinim posjedima. Ostvarenjem tih ciljeva omogućio bi stanovnicima Normandije i drugih krajeva Francuske da se nasele u Engleskoj, čime bi zadržao normansku prevlast u toj zemlji.

Ubrzo nakon što je porazio Engleze kralj Vilim dao je normanskim barunima posjede koje je oduzeo engleskim plemićima. Njegov je imovinski popis pokazao da je u to vrijeme pola zemlje bilo u vlasništvu dvjestotinjak ljudi, od kojih su svega dvojica bili Englezi. Većini od oko 6 000 Engleza koji su do 1066. bili vlasnici zemljišnih posjeda nije preostalo ništa drugo nego  uzeti u zakup zemlju koja je do jučer bila njihova. Siromasi koji nisu mogli uzeti zemlju u zakup borili su se za goli opstanak.

Općim imovinskim popisom Normani su postali zakoniti vlasnici posjeda koje su oteli starosjediocima. Pri izradi tog popisa osvajači su u svrhu ubiranja poreza nanovo procijenili i vrijednost svakog zemljišta, kuće, šume i livade koji su bili pod zakupom. U popis su uvrstili i sve domaće životinje — svakog vola, kravu i svinju. Potlačeni Englezi strahovali su od toga što će popisivači ubilježiti u knjige jer su znali da se poslije neće moći žaliti. To popisivanje imovine usporedili su s posljednjim sudom, odnosno smakom svijeta, pa je popis u narodu bio nazvan “Knjiga posljednjeg suda” (engleski: “Domesday Book”).

Ta je knjiga bila napisana na latinskom jeziku, a sastojala se od dva pergamentna sveska. Jedan je bio većeg formata i imao je 413 listova, a drugi je bio manjeg formata i imao je 475 listova. * Knjiga nikad nije bila dovršena jer je Vilim umro 1087. No kako je u samo godinu dana obavljeno tako mnogo posla?

Normani su od Engleza preuzeli službene podatke o zemljoposjednicima i zakupcima te podatke o poreznim obvezama i prikupljenom novcu. Na temelju tih podataka poslali su službenike da u svakoj grofoviji procijene vrijednost imovine te su potom odredili nove porezne obveze.

U srednjem vijeku knjiga se obično nalazila ondje gdje je boravila kraljevska obitelj. Isprva je uglavnom služila za rješavanje zemljišnih sporova. No zanimljivo je da je u 18. stoljeću ugledni engleski pravnik Sir William Blackstone na temelju podataka iz te knjige utvrdio koji zakupci imaju pravo glasa. Knjiga se tijekom stoljeća čuvala na raznim lokacijama, a danas se nalazi u Državnom arhivu Velike Britanije.

Godine 1986, devetsto godina nakon što je započelo njeno pisanje, knjiga je bila nanovo uvezana — ovaj put u pet svezaka. Revidirani engleski prijevod te knjige dostupan je povjesničarima i drugim izučavateljima. U jednom BBC-evom izvještaju rečeno je da je ta knjiga “temeljni dokument britanskog državnog arhiva” te da se “pomoću nje i dan-danas može dokazati vlasničko pravo na zemljišni posjed”. Godine 1958. na temelju podataka iz te knjige utvrđeno je da jedan stari engleski gradić ima pravo na održavanje sajma.

Arheolozi se još uvijek služe Vilimovim popisom kako bi otkrili gdje se nalaze ostaci srednjovjekovnih engleskih i normanskih naselja. Taj iznimno vrijedan povijesni dokument znatno je pridonio razvoju engleske države.