● U zabačenom selu Šelkanu, koje se nalazi u Stavropoljskom kraju (Rusija), živio je mladi Jehovin svjedok po imenu Anton. Život mu nije bio nimalo lak. Još kao malom dječaku dijagnosticirana mu je Duchenneova mišićna distrofija, neizlječiva bolest koja naglo uništava mišiće. Osobe koje obole od te bolesti obično umru do 20. godine života. S devet godina Anton više nije mogao hodati niti sam ustati.

Jevgenjij i njegova žena Diana upoznali su Antona kad su došli u posjet njegovoj skupštini. “Anton je fizički bio jako slab, ali je u duhovnom pogledu bio vrlo jak”, rekla je Diana. “Budući da mu je stariji brat s 19 godina umro od iste bolesti, Anton je znao da ni sam neće još dugo poživjeti. Unatoč tome, bio je vedra duha i pozitivno je gledao na budućnost.”

Diana i njezin muž potaknuli su Antona da počne putem pisama svjedočiti ljudima koji žive u drugim zabačenim selima. Godine 2005. napisao je oko 500 pisama i poslao ih ljudima u svom kraju. No nitko mu nije odgovorio. To ga je jako ražalostilo. Međutim, Anton je nastavio pisati pisma i usrdno je molio Boga za pomoć kako bi što uspješnije propovijedao dobru vijest unatoč svojim teškim životnim okolnostima.

Jednog je dana u nekim novinama pročitao pismo što ga je napisala jedna bolesna žena. Anton je uvidio da joj je potrebna utjeha, pa joj je odlučio napisati pismo. Dio njegovog pisma bio je objavljen u istim novinama. U njima je, između ostalog, stajalo: “Bolujem od neizlječive bolesti, no čitanje Biblije pomaže mi da pozitivno gledam na budućnost. Volim kad mi drugi pišu i jedva čekam da dobijem neko pismo.”

To je duboko dirnulo tu ženu. Stoga je uredništvu novina napisala pismo, koje je bilo objavljeno u kratkom članku s naslovom: “Pišite Antonu!” Žena je rekla da su je se duboko dojmile ohrabrujuće duhovne misli koje joj je Anton napisao te je zamolila čitatelje: “Pomozite Antonu! Pišite mu. Taj dečko čezne za lijepom riječju!” U članku je bila navedena i Antonova adresa.

Tako su u poštu u Šelkanu počela stizati pisma za Antona. Dobivao je i po 30 pisama na dan! Pisma su stizala iz cijele Rusije, iz baltičkih zemalja, Njemačke, pa čak i Francuske. Anton je primio na stotine pisama. “Bio je izvan sebe od radosti!” ispričala je Diana. “Sada se mogao dopisivati sa stotinama ljudi i pisati im o svojoj vjeri, koja se temelji na onom što je naučio iz Biblije.”

Anton se preko godinu dana dopisivao s mnogim ljudima i pisao im o biblijskim učenjima. No s vremenom su mu ruke oslabile, pa više nije mogao pisati. Tada je počeo diktirati pisma. Anton je umro u rujnu 2008. Bilo mu je tek 20 godina. Iako je fizički bio slab i nemoćan, imao je snažnu vjeru i ljubav prema službi propovijedanja. To ga je ponukalo da piše pisma kojima je duboko dirnuo stotine ljudi.