GODINE 2006. svijet je obišla vijest o smrti jedne od najstarijih životinja na Zemlji — galapagoske kornjače Harriet, koja je živjela u jednom australskom zoološkom vrtu. Uginula je u dobi od oko 175 godina. U usporedbi s nama ljudima Harriet je uistinu dugo poživjela. No u usporedbi s nekim drugim živim organizmima ta kornjača baš i nije imala naročito dug život. Navedimo neke primjere.

• Slatkovodna bisernica može živjeti i do 200 godina.

• Islandski školjkaš često živi preko 100 godina, a neki su primjerci navodno poživjeli i više od 400 godina.

• Neke vrste drveća, poput sekvoje, tisućljetnog bora te nekih vrsta čempresa i smreke, žive po nekoliko tisuća godina.

No ljudi, koji svojom inteligencijom i mnogim izvanrednim sposobnostima daleko nadmašuju sva druga bića na Zemlji, mogu biti sretni ako požive nekih 80-90 godina. Ma koliko se trudili produžiti svoj životni vijek, to im nikako ne polazi za rukom.

Što mislite, je li osamdesetak godina života sve čemu se možemo nadati? Postoji li mogućnost da živimo znatno duže? Mnogi se nadaju da će nam napredak znanosti i medicinske tehnologije jednog dana omogućiti znatno duži život.

Razvoj znanosti uvelike je doprinio napretku medicine. Tako se u mnogim zemljama znatno smanjio broj ljudi koji umiru od zaraznih bolesti i broj žena koje umiru zbog komplikacija pri porodu. Prema jednom izvještaju Svjetske banke, u razdoblju od 1968. do 2011. smrtnost dojenčadi u svijetu smanjila se za 64 posto. No unatoč tim hvalevrijednim rezultatima znanost nije uspjela znatno produžiti čovjekov životni vijek. “Znanstvenici već desetljećima istražuju proces starenja, no mnoge su im pojedinosti još uvijek velika nepoznanica”, piše u jednom članku iz časopisa Scientific American. Međutim, “činjenice upućuju na zaključak da do starenja dolazi kad genetski programi koji upravljaju razvojem stanica prestanu ispravno funkcionirati”. U članku nadalje piše: “Ako je starenje prvenstveno genetski proces, možda bi se jednog dana moglo i spriječiti.”

U nastojanju da otkriju temeljne uzroke starenja i stanu na kraj bolestima koje se javljaju u starijoj životnoj dobi, neki znanstvenici posvećuju veliku pažnju najnovijim otkrićima na području znanosti koja se naziva epigenetika. O čemu je zapravo riječ?

Stanice živog organizma sadrže genetske upute koje su potrebne za stvaranje novih stanica. Svi ti podaci koji su pohranjeni u njegovoj DNK zajedno čine genom. U novije vrijeme znanstvenici su počeli istraživati jedan drugi niz staničnih mehanizama — takozvani epigenom (predmetak epi dolazi iz grčkog jezika i znači “na, iznad”, pa stoga izraz “epigenom” doslovno znači “na genomu” te označava dodatni sloj genetskih informacija). Epigenetika se bavi istraživanjem tih fascinantnih kemijskih mehanizama.

Molekule koje čine epigenom nisu nimalo slične molekulama DNK. Dvostruka uzvojnica DNK izgleda poput zavinutih ljestvi, dok je epigenom u biti sustav kemijskih markera, ili oznaka, pričvršćenih za DNK. Koja je uloga epigenoma? Kao što dirigent ravna orkestrom, tako i epigenom upravlja načinom na koji se izražavaju genetske informacije pohranjene u DNK. Molekularni markeri aktiviraju i deaktiviraju nizove gena ovisno o potrebama stanice i vanjskim čimbenicima, kao što su prehrana, stres i utjecaj otrovnih tvari. Novija otkrića u vezi s epigenomom dovela su do prave revolucije u raznim granama biologije. Znanstvenici su počeli povezivati epigenetska obilježja s nekim specifičnim bolestima, pa čak i sa samim procesom starenja.

Dr. Nessa Carey, koja se bavi istraživanjima na području epigenetike, kaže da su epigenetski čimbenici “povezani s najrazličitijim bolestima — od shizofrenije do reumatoidnog artritisa, od raka do kroničnih bolova” te da oni “nesumnjivo utječu na proces starenja”. Iz toga se može zaključiti da bi istraživanja na području epigenetike mogla jednog dana dovesti do otkrića učinkovitijih načina liječenja raznih bolesti, pa čak i raka, čime bi se mogao produžiti čovjekov životni vijek. No trenutno nema na vidiku nekih velikih pomaka. U borbi protiv starenja “zasad ostaje sve po starom: trebamo jesti puno povrća i puno se kretati”, kaže dr. Carey.

No zašto se mi ljudi toliko trudimo produžiti svoj životni vijek? Zašto želimo da našem životu nikada ne dođe kraj? Pisac jednog članka objavljenog u britanskom listu The Times postavio je pitanje: “Odakle ta čovjekova opčinjenost idejom da prevari smrt, bilo postizanjem besmrtnosti bilo uskrsnućem bilo zagrobnim životom bilo reinkarnacijom?” Odgovor na to pitanje pomaže nam da razumijemo temeljni uzrok starenja.

Ljudi već tisućama godina nastoje pronaći odgovor na to pitanje. Postoji li neko razumno i logično objašnjenje koje je u suglasju sa znanstvenim spoznajama o građi našeg tijela? Milijuni ljudi čvrsto su uvjereni da postoji. Zašto su u to uvjereni? Zato što su u Bibliji pronašli najjasnije objašnjenje o tome odakle potječe čovjekova iskonska želja za vječnim životom.

Biblija na samom početku objašnjava da su ljudi, unatoč tome što imaju neke zajedničke osobine s drugim zemaljskim stvorenjima, po nečemu bitno različiti od njih. Naime, u 1. Mojsijevoj 1:27 stoji da je Bog stvorio ljude “na sliku svoju”. Što to zapravo znači? Bog je u nas usadio ljubav, mudrost i osjećaj za pravdu. On živi vječno, pa je i u nas ljude usadio želju za vječnim životom. Kao što piše u Propovjedniku 3:11, Bog je “vječnost stavio ljudima u srce”.

Čovjekove umne sposobnosti, a naročito sposobnost učenja, jasan su dokaz da su ljudi stvoreni kako bi živjeli mnogo duže nego što danas žive. Znanstvenici kažu da je kapacitet čovjekovog dugoročnog pamćenja praktički neograničen. Zašto nam je Stvoritelj dao takvu nezamislivo veliku sposobnost pamćenja? Nije li to učinio zato što je htio da je koristimo? Naravno da jest! Način na koji smo stvoreni jasno svjedoči o tome što je bio Božji  prvobitni naum s ljudima. On je, naime, htio da živimo vječno. Zašto onda starimo, obolijevamo i umiremo?

Naši praroditelji, Adam i Eva, bili su savršeni u fizičkom pogledu. Imali su i slobodnu volju, koju su, nažalost, zloupotrijebili tako što su se pobunili protiv svog Tvorca * (1. Mojsijeva 2:16, 17; 3:6-11). Time su počinili grijeh zbog kojeg su počeli osjećati sram i snažnu grižnju savjesti. Grijeh je imao i druge neizbježne posljedice — narušavanje njihovog fizičkog zdravlja, a s vremenom i smrt. U 1. Korinćanima 15:56 u vezi s tim jasno piše: “Žalac što uzrokuje smrt je grijeh.”

U skladu s biološkim zakonima o prenošenju nasljednih svojstava svi potomci Adama i Eve naslijedili su nesavršenost i sklonost grijehu, odnosno činjenju zla. U Rimljanima 5:12 piše: “Preko jednog čovjeka grijeh [je] ušao u svijet i preko grijeha smrt, i tako se smrt proširila na sve ljude jer su svi sagriješili.”

Što iz svega toga možemo zaključiti? Da znanstvenici nikad neće otkriti ključ za postizanje vječnog života. Samo Bog može otkloniti štetu koju ljudi trpe zbog naslijeđenog grijeha. No hoće li on to učiniti? Biblija pokazuje da u to nema nikakve sumnje.

Bog je već učinio jedan važan korak koji vodi do uklanjanja grijeha i smrti. Poslao je na Zemlju Isusa Krista kako bi on dao za nas svoj život. Kako mi možemo imati koristi od Isusove smrti? On se rodio kao savršen čovjek i nikad “nije grijeha počinio” (1. Petrova 2:22). Stoga je imao pravo vječno živjeti. No što je Isus učinio sa svojim životom? Spremno je dao svoj život kako bi platio kaznu za naše grijehe. Isus je svoj život dao “kao otkupninu za mnoge” (Matej 20:28). Uskoro će ljudski rod doživjeti mnoge blagoslove koje je omogućila ta otkupnina. Koji su to blagoslovi? Razmotrimo neke biblijske retke koji govore o tome.

• “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život” (Ivan 3:16).

• “Uništit će smrt zauvijek i obrisat će Svevišnji Gospodin Jehova suze sa svakoga lica” (Izaija 25:8).

• “Kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt” (1. Korinćanima 15:26).

• “Evo šatora Božjeg među ljudima! (...) Sam Bog bit će s njima. I obrisat će svaku suzu s očiju njihovih i smrti više neće biti” (Otkrivenje 21:3, 4).

Koliko onda dugo možemo živjeti? Biblija jasno odgovara: Ljudi se mogu nadati vječnom životu. Ta nada koju im je dao Bog ostvarit će se nakon što on ukloni sa Zemlje sve zlo (Psalam 37:28, 29). Isus je mislio upravo na tu divnu nadu kad je zločincu koji je pored njega bio pribijen na stup rekao: “Bit ćeš sa mnom u raju” (Luka 23:43).

Sasvim je razumljivo i prirodno da ljudi žele vječno živjeti. Sam Bog usadio je u nas tu želju! On će nam je i ispuniti (Psalam 145:16). No mi trebamo učiniti svoj dio. Prije svega, trebamo izgraditi čvrstu vjeru u Boga. “Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu, jer onaj tko mu pristupa mora vjerovati da on postoji i da nagrađuje one koji ga revno traže”, stoji u Hebrejima 11:6. Ljudi koji imaju takvu vjeru nisu lakovjerni, nego mudri i razumni. Njihovo čvrsto uvjerenje da će Bog ispuniti svoja obećanja temelji se na dobrom poznavanju Biblije (Hebrejima 11:1). Ako biste i vi željeli steći takvu vjeru, rado ćemo vam pomoći u tome. Slobodno se obratite Jehovinim svjedocima u svom kraju ili posjetite našu internetsku stranicu www.mt1130.com/hr.