KORISNICI kompjutera stvaraju ogromne količine digitalnih podataka. Spremaju ih u baze podataka koje kasnije mogu pretraživati kako bi došli do željenih informacija. Znanstvenici nastoje usavršiti postojeće metode pohranjivanja digitalnih podataka. Tako su osmislili revolucionarnu tehnologiju koja uvelike nadmašuje sva dosadašnja rješenja. Kao medij za pohranu podataka koriste molekule DNK, koje imaju nezamislivo velik memorijski kapacitet.

Razmislite o sljedećem: Molekule DNK, koje se nalaze u stanicama živih organizama, sadrže ogromne količine bioloških informacija. “Danas možemo izvući molekule DNK iz kostiju mamuta starih više desetaka tisuća godina te iz njih pravilno iščitati razne informacije”, kaže Nick Goldman, molekularni biolog s Europskog instituta za bioinformatiku. “DNK je nevjerojatno malen i kompaktan medij za čije skladištenje nije potrebna nikakva energija, pa se lako može transportirati i arhivirati.” Mogu li ljudi pohranjivati podatke u molekule DNK? Istraživači kažu da je to itekako moguće.

Znanstvenici su proizveli umjetnu DNK u koju su pohranili tekstove, slike i zvučne zapise slično kao što bi ih pohranili na raznim digitalnim medijima. Kasnije su sa 100-postotnom točnošću uspjeli dekodirati memorirane podatke. Znanstvenici smatraju da bi se u budućnosti primjenom ove tehnologije u samo jedan gram umjetne DNK mogla spremiti količina podataka kojom bi se inače popunilo 3 milijuna CD-a te da bi se ti podaci mogli čuvati stotinama, pa čak i tisućama godina. Jednog bi se dana na taj način mogli arhivirati svi digitalni podaci na našem planetu. Stoga znanstvenici kažu da je DNK “najbolji tvrdi disk na svijetu”.

Što vi mislite? Je li molekula DNK, u koju se mogu pohraniti nezamislivo velike količine podataka, proizvod evolucije ili čudo stvaranja?