Jesu li apostolski oci doista išli stopama apostola?
POČETKOM 2. stoljeća u kršćanstvu su se pojavila kriva učenja koja su počela prljati čistu biblijsku istinu. Kao što je u Božjoj nadahnutoj Riječi bilo i prorečeno, nakon smrti apostola neki su se kršćani odvratili od istine i okrenuli se “izmišljenim pričama” (2. Timoteju 4:3, 4). Oko 98. godine Ivan, posljednji apostol koji je još bio živ, upozorio je svoju braću na pogrešna učenja i na pojedince koji su “pokušavali zavesti” vjerne kršćane (1. Ivanova 2:26; 4:1, 6).
Ubrzo su se unutar kršćanstva pojavili utjecajni pojedinci koji su kasnije bili nazvani apostolskim ocima. Kakav su stav oni imali prema pogrešnim vjerskim učenjima? Jesu li poslušali od Boga nadahnuto upozorenje apostola Ivana?
Tko su bili apostolski oci?
Izraz “apostolski oci” odnosi se na kršćanske pisce za koje se smatra da su poznavali nekog od Isusovih apostola ili da su bili učenici kršćana koje su poučavali apostoli. Općenito govoreći, oni su živjeli od kraja 1. stoljeća do sredine 2. stoljeća. * Neki od njih bili su Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Papija iz Hijerapola i Polikarp iz Smirne. U tom su razdoblju djelovali i pisci kojima se ne zna ime, a napisali su Didahe, Barnabinu poslanicu, Mučeništvo Polikarpovo i drugu Klementovu poslanicu.
Danas je teško reći u kolikoj su se mjeri učenja apostolskih otaca podudarala s učenjima Isusa Krista. Oni su nesumnjivo željeli sačuvati ili promicati određeni oblik kršćanstva. Osuđivali su idolopoklonstvo i nemoralne postupke. Vjerovali su da je Isus Božji Sin i da je uskrsnuo. No nisu mogli zaustaviti snažnu bujicu otpadništva koja je sve više nadirala u kršćanstvo. Štoviše, neki od njih čak su i pridonijeli širenju otpadništva.
Samo beznačajne preinake?
Unutar ranog “kršćanstva” pojavile su se različite struje čiji su pripadnici odstupili od onoga što su naučavali Krist i njegovi apostoli. Naprimjer za razliku od redoslijeda koji je Isus uveo kad je održao Gospodinovu večeru, poznatu i kao Posljednja večera, pisac djela Didahe preporučio je da se vino nudi prije kruha (Matej 26:26, 27). Isti pisac naveo je da se onoga tko se želi krstiti, ako nema dovoljno vode da ga se uroni, može samo politi vodom po glavi (Marko 1:9, 10; Djela apostolska 8:36, 38). Osim toga poticao je kršćane da se drže određenih rituala, naprimjer da obavezno poste dva puta tjedno te da izgovaraju molitvu Očenaš točno tri puta na dan (Matej 6:5-13; Luka 18:12).
Ignacije je naprimjer zastupao gledište da bi skupštinu trebalo drugačije organizirati, tako da je predvodi samo jedan biskup koji bi, prema njegovim riječima, služio “namjesto Boga”. Taj biskup bio bi nadređen ostalim svećenicima. Takve ideje otvorile su put drugim nebiblijskim učenjima koja su počela prodirati u kršćanstvo (Matej 23:8, 9).
Pretjerivanje, mučeništvo i idolopoklonstvo
Neki su apostolski oci pri tumačenju Biblije počeli odlaziti u krajnost, što ih je odvelo u posve krive vode. Papija je cijenio istinu i često se pozivao na grčke knjige Biblije. No istovremeno je vjerovao da će tijekom prorečene Kristove Tisućugodišnje Vladavine svaki trs imati 10 000 loza, da će na svakoj lozi biti 10 000 grana, na svakoj grani 10 000 vitica, na svakoj vitici 10 000 grozdova, na svakom grozdu 10 000 zrna, a da će svako zrno davati 1 000 litara vina.
Polikarp je bio spreman umrijeti mučeničkom smrću jer se nije htio odreći svoje vjere.
Njega su, kako se smatra, poučavali apostoli i drugi koji su poznavali Isusa. On je često citirao Bibliju i, po svemu sudeći, nastojao je živjeti u skladu s kršćanskim načelima.No neki su Polikarpovi učenici bili toliko privrženi svom učitelju da je njihova odanost graničila s idolopoklonstvom. U Mučeništvu Polikarpovu stoji da su “vjernici” nakon njegovog pogubljenja žarko željeli dobiti njegove posmrtne ostatke. Držali su da su njegove kosti “skupocjenije od skupoga kamenja i dragocjenije od zlata”. Očito su vjerske zablude dotad već uvelike prodrle u kršćanstvo i zatrovale ga.
Apokrifni tekstovi
Neki apostolski oci prihvatili su pojedine apokrifne knjige kao nadahnute od Boga. Naprimjer Klement Rimski citirao je apokrifne knjige Mudrost i Juditu. U Polikarpovoj poslanici pisac se pozvao na Tobiju kako bi potkrijepio ideju da se čovjek davanjem milostinje može izbaviti od smrti.
U 2. stoljeću na temelju lažnih evanđelja širile su se izmišljene priče o Isusovom životu, a apostolski su ih oci često citirali pokazujući time da su ih prihvatili kao istinite. Naprimjer Ignacije je citirao takozvano Evanđelje po Hebrejima. A o Klementu Rimskom u jednom priručniku stoji: “Čini se da Klement nije Krista upoznao iz evanđelja, već iz knjiga koje nisu dio biblijskog kanona.”
Novi val vjerskih zabluda
Apostolski oci služili su se mitovima, mističnim pričama i filozofijom kako bi objasnili kršćanska učenja, čime su omogućili prodiranje vjerskih zabluda u kršćanstvo. Tako je Klement kao dokaz uskrsnuća naveo mit o feniksu. Feniks je mitološka ptica za koju se vjerovalo da se rađa iz vlastitog pepela, a povezivala se s obožavanjem Sunca u egipatskoj mitologiji.
Neki apostolski oci, među njima i Klement, u svojim su se tekstovima služili mitovima, mističnim pričama i filozofijom kako bi potkrijepili svoje ideje
Još jedan pisac koji je izvrtao biblijska učenja bio je autor Barnabine poslanice. On je Mojsijev zakon tumačio kao tekst alegorijskog značenja. Naučavao je da životinje koje su po Zakonu bile čiste — preživači s razdvojenim papcima — predstavljaju ljude koji uvijek iznova “žvaču” Božju Riječ, odnosno razmišljaju o njoj. Isti pisac smatrao je da razdvojeni papci simbolično ukazuju na to da pravednik “korača ovim svijetom”, ali ujedno željno očekuje život na nebu. Takva se tumačenja ne temelje na Bibliji (3. Mojsijeva 11:1-3).
Svjedočanstvo apostola Ivana
U 1. stoljeću apostol Ivan dao je sljedeće upozorenje: “Ljubljeni, ne vjerujte svakoj izjavi koju je navodno nadahnuo Bog, nego ispitajte potječu li takve izjave od Boga, jer su mnogi lažni proroci izašli u svijet!” (1. Ivanova 4:1). Te su riječi doista bile prikladne!
Krajem 1. stoljeća mnogi su takozvani kršćani već napustili učenja koja su naučavali Isus i njegovi apostoli. Apostolski oci ne samo da nisu zaustavili bujicu otpadništva već su joj i sami doprinijeli. Svojim su otpadničkim idejama zatrovali čistu biblijsku istinu. Apostol Ivan o takvim je pojedincima napisao: “Tko god ide predaleko i ne ostaje u Kristovom učenju, nema Boga” (2. Ivanova 9). Svima koji iskreno žele saznati istinu iz Božje Riječi ovo je nadahnuto upozorenje kristalno jasno.
^ odl. 5 Pisci, teolozi i filozofi koje se obično naziva crkvenim ocima živjeli su između 2. i 5. stoljeća.
[Slika na stranici 28]
Polikarp je bio spreman umrijeti kao mučenik
[Zahvala]
The Granger Collection, New York