Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Daleka putovanja drevnih stanovnika Sredozemlja

Daleka putovanja drevnih stanovnika Sredozemlja

Danas nije nikakav problem ukrcati se na avion i otputovati s jednog kontinenta na drugi. No jeste li znali da su čak i u biblijsko doba ljudi putovali u daleke krajeve?

OTPRILIKE 1 000 godina prije Krista kralj Salamun sagradio je brodovlje koje je zajedno s brodovljem tirskog kralja dopremalo u Izrael dragocjenu robu iz dalekih zemalja (1. Kraljevima 9:26-28; 10:22). U 9. stoljeću pr. n. e. prorok Jona ukrcao se na brod koji je bio usidren u izraelskoj luci Jopi, na Sredozemnom moru, a plovio je za Taršiš * (Jona 1:3). U 1. stoljeću n. e. apostol Pavao krenuo je na putovanje brodom iz izraelske luke Cezareje do Puteola (današnji grad Pozzuoli u Napuljskom zaljevu) (Djela apostolska 27:1; 28:13).

Povjesničari znaju da su do Pavlovog vremena trgovci sa Sredozemlja već redovito plovili Crvenim morem do Indije te da su do sredine 2. stoljeća neki stigli čak i do Kine. * No što znamo o drugim drevnim putovanjima izvan Sredozemlja? Koliko su daleko moreplovci starog doba putovali na zapad?

Putovanja drevnih Feničana

Mnogo stoljeća prije Pavlovog vremena narodi koji su bili vješti moreplovci osnovali su trgovačke kolonije na Zapadu. Smatra se da su do 1200. pr. n. e. Feničani, čija se domovina nalazila na području današnjeg Libanona, doplovili do Atlantskog oceana. Otprilike 1100. pr. n. e. malo zapadnije od Gibraltarskih vrata osnovali su Gadir (današnja španjolska luka Cádiz). Ondje se moglo kupiti raznu robu, primjerice srebro, kojeg je bilo u obližnjim rudnicima, te kositar, koji su dopremali trgovci s Atlantika.

Grčki povjesničar Herodot zabilježio je da je u 7. stoljeću pr. n. e. faraon Neho okupio feničko brodovlje na sjevernom kraju Crvenog mora. Feničani koji su činili posade tih brodova trebali su oploviti Afriku od istoka prema zapadu.

Feničani su dotad već stoljećima istraživali obale Afrike. No zbog nepovoljnih vjetrova i morskih struja moreplovci koji bi zaplovili prema jugu kontinenta duž njegove atlantske obale ne bi daleko stigli. Stoga su ovaj put Feničani krenuli iz Crvenog mora te su, kako to Herodot izvještava, nastavili ploviti uz istočnu afričku obalu prema jugu i tako došli do Indijskog oceana. Krajem proljeća iskrcali bi se na kopno, zasijali zemlju i ostali sve do žetve, a potom bi krenuli dalje. Herodot kaže da su za tri godine oplovili Afriku, ušli u Sredozemno more i vratili se u Egipat.

Herodot je u zaključku svog izvještaja rekao da su Feničani iznijeli neke tvrdnje koje on nije mogao prihvatiti, primjerice da su u vrijeme kad su plovili oko krajnjeg juga Afrike vidjeli Sunce sebi zdesna. Naravno da je starim Grcima bilo teško povjerovati u takvo što. Čovjek koji otkad zna za sebe živi sjeverno od ekvatora navikao je gledati Sunce na jugu. Stoga mu je, kad ide prema zapadu, Sunce uvijek s lijeve strane. No kod Rta dobre nade, koji leži južno od ekvatora, Sunce se u podne nalazi na sjeveru, što znači da ga svatko tko ide prema zapadu vidi sebi zdesna.

Povjesničari već stoljećima ne mogu usuglasiti mišljenja o Herodotovom izvještaju. Mnogima je teško povjerovati da su u to davno doba moreplovci mogli oploviti Afriku. No stručnjaci smatraju da je faraon Neho doista poslao brodovlje na takvo istraživačko putovanje i da su moreplovci mogli oploviti kontinent, ako se uzme u obzir znanje i vještine koje su u to vrijeme posjedovali. “Sasvim je moguće da su oplovili kontinent”, kaže povjesničar Lionel Casson. “Ne postoji razlog zbog kojeg fenička posada ne bi mogla dovršiti plovidbu u vremenskom roku i na način koji je Herodot opisao.” Ne može se sa sigurnošću ustvrditi do koje je mjere Herodotov izvještaj vjerodostojan. No taj izvještaj ipak svjedoči o tome da su u to davno doba ljudi neumorno nastojali uspostaviti pomorske veze s dotad nepoznatim krajevima.

Piteja plovi prema sjeveru

Feničani nisu bili jedini stanovnici Sredozemlja koji su u drevno doba plovili na zapad prema Atlantskom oceanu. Među kolonijama koje su grčki moreplovci osnovali na Sredozemlju bila je i Masalija (danas francuska luka Marseilles). Grad se razvio i obogatio zahvaljujući trgovini koja se odvijala morskim i kopnenim putevima. Trgovci su iz Masalije slali na sjever vino, ulje i brončano posuđe sa Sredozemlja, dok su sa sjevera nabavljali razne sirovine i jantar. Stanovnici Masalije nesumnjivo su bili zainteresirani za krajeve iz kojih su stizale te sirovine. Stoga je oko 320. pr. n. e. pomorac Piteja, rodom iz Masalije, krenuo na put kako bi sam istražio te daleke sjeverne krajeve.

Nakon što se vratio, Piteja je napisao knjigu O oceanu u kojoj je iznio zapažanja o svom putovanju. Premda nije sačuvan izvorni grčki tekst njegove knjige, citiralo ga je najmanje 18 pisaca starog doba. Iz tih citiranih dijelova vidi se da je Piteja pomno opisao mora, izmjene plime i oseke, zemljopisna obilježja i stanovnike krajeva koje je posjetio. Osim toga Piteja je pomoću duljine sjene gnomona * izračunavao kutnu visinu podnevnog Sunca te je na temelju toga procjenjivao koliko je daleko otplovio na sjever.

Piteja se zanimao za znanost. No znanstveno istraživanje sigurno nije bilo glavni cilj njegovog putovanja. Stručnjaci pretpostavljaju da su ga na put poslali trgovci iz Masalije, koji su i financirali njegovo putovanje. Oni smatraju da su ga ti trgovci poslali da pronađe morski put do dalekih obala na kojima je bilo jantara i kositra. Kamo je onda Piteja otplovio?

Do Bretanje, Britanije i dalje

Izgleda da je Piteja oplovio Pirenejski poluotok i nastavio plovidbu uz obalu Galije sve do Bretanje, gdje se iskrcao na obalu. Kako to znamo? Tako što jedan njegov izračun kutne visine Sunca nad horizontom, koju je vjerojatno izmjerio na kopnu, odgovara jednoj lokaciji na sjeveru Bretanje. *

Stanovnici Bretanje bili su iskusni brodograditelji i moreplovci koji su trgovali s Britancima. U području Cornwalla, na krajnjem jugozapadu Britanije, postojala su bogata nalazišta kositra, kovine koja je važna za proizvodnju bronce. Stoga se Piteja uputio upravo u to područje. U svojoj je knjizi opisao veličinu Britanije te njen oblik koji nalikuje trokutu, iz čega se može zaključiti da je oplovio taj otok.

Premda se ne može sa sigurnošću reći kojim je putem Piteja plovio, moguće je da je prošao između Britanije i Irske te se iskrcao na otoku Manu, koji se nalazi na geografskoj širini koja odgovara njegovom drugom izračunu kutne visine Sunca. Treći izračun vjerojatno je napravio na sjeveru otoka Lewis s Harrisom, koji je dio otočja Vanjski Hebridi smještenog nedaleko od zapadne obale Škotske. Odatle je vjerojatno nastavio ploviti do otočja Orkney, koje se nalazi sjeverno od Škotske. To se može zaključiti po tome što je u svom izvještaju, koji je citirao Plinije Stariji, spomenuo da se to otočje sastoji od 40 otoka.

Piteja je napisao da se na šest dana plovidbe od Britanije u pravcu sjevera nalazi zemlja Thule. Nekoliko pisaca starog doba spominje da je Piteja opisao Thule kao zemlju u kojoj sunce ni noću ne zalazi. Nakon još jednog dana plovidbe stiže se do mjesta gdje je more zaleđeno, napisao je Piteja. Stručnjaci se nikako ne mogu složiti oko toga gdje se nalazi Pitejina zemlja Thule — neki kažu da se nalazi na otocima Færøerne, drugi u Norveškoj, a neki pak kažu na Islandu. Bez obzira na to gdje se ta zemlja nalazila, pisci starog doba smatrali su je “najsjevernijom od svih poznatih zemalja”.

Pretpostavlja se da se Piteja vratio do Britanije manje-više istim putem kojim je i otišao odande, a potom je oplovio taj otok. Ne zna se je li prije povratka u Sredozemlje nastavio istraživati obalu sjeverne Europe. U svakom slučaju, Plinije Stariji navodi Piteju kao poznavatelja krajeva bogatih jantarom. U drevno doba tog je dragocjenog minerala bilo na poluotoku Jyllandu, na području današnje Danske, te na južnoj obali Baltičkog mora. Naravno, Piteja je mogao čuti za ta područja u bilo kojoj luci na istočnoj obali Britanije u koju je pristao. No, koliko je poznato, nije rekao da je osobno onamo otputovao.

Sljedeći poznati putnik sa Sredozemlja koji je pisao o svom posjetu Britaniji bio je Julije Cezar. On se 55. pr. n. e. iskrcao na jugu tog otoka. Do 6. godine nove ere druge su rimske flote otplovile sve do sjevera Jyllanda.

Proširivanje vidika

Zahvaljujući putovanjima Feničana i Grka civilizirani stari svijet upoznao je i krajeve izvan Sredozemlja — obale Atlantskog oceana te područja koja se protežu od krajnjeg juga Afrike pa sve do Arktika na dalekom sjeveru. Ljudi tog doba bili su jako zainteresirani za istraživanja, trgovinu, stjecanje novih znanja i putovanja u daleke krajeve, a to im je omogućilo da prošire svoje vidike i prodube znanje o svijetu u kojem žive.

Sačuvani zapisi o drevnim putovanjima pružaju nam tek djelomičnu sliku o tome kako su neustrašivi moreplovci otkrivali nove krajeve. Koliko ih se vratilo u luke iz kojih su isplovili, a da nikad nisu pisali o tome gdje su sve bili? A koliko ih je otišlo iz svog zavičaja i zaplovilo prema dalekim zemljama, a da se nikad nisu vratili kući? To su pitanja na koja još uvijek ne znamo odgovor. No zanimljivo je da su izvještaji o širenju kršćanstva u 1. stoljeću ostali sačuvani do našeg vremena. (Vidi  gornji okvir.)

^ odl. 3 Mnogi izvori poistovjećuju Taršiš s područjem na jugu Španjolske koje su grčki i rimski pisci nazivali Tartes.

^ odl. 4 Nešto više o putovanjima prema istoku možete pročitati u članku “Koliko su daleko misionari otišli na istok?” objavljenom u izdanju Stražarske kule od 1. siječnja 2009.

^ odl. 13 Štap okomito postavljen na vodoravnu plohu, antička astronomska sprava.

^ odl. 16 Prema današnjoj terminologiji, riječ je o 48° 42’ sjeverne geografske širine.

[Grafički prikaz/karta na stranicama 26 i 27]

(Vidi publikaciju)

Herodot je pisao da su moreplovci koji su plovili oko krajnjeg juga Afrike vidjeli Sunce sebi zdesna

[Karta]

AFRIKA

ATLANTSKI OCEAN

INDIJSKI OCEAN

SREDOZEMNO MORE

[Grafički prikaz/karta na stranicama 28 i 29]

(Vidi publikaciju)

Daleki krajevi u koje je doplovio grčki moreplovac Piteja

[Karta]

IRSKA

ISLAND

NORVEŠKA

Sjeverno more

BRITANIJA

BRETANJA

PIRENEJSKI POLUOTOK

OBALA SJEVERNE AFRIKE

SREDOZEMNO MORE

Marseilles