U Perzijskom Carstvu postojala je neka vrsta poštanske službe koja je prenosila službenu poštu s kraljevskog dvora. Iz biblijskog izvještaja zapisanog u Knjizi o Esteri saznajemo kako je ta služba funkcionirala: “[Mordokaj] je napisao pisma u ime kralja Ahasvera, zapečatio ih kraljevim pečatnjakom te ih razaslao po glasnicima na konjima. Oni su jahali brze konje kraljevske poštanske službe” (Estera 8:10). Slična poštanska služba bila je organizirana i u Rimskom Carstvu, a koristili su je državni službenici i vojska.

Privatna pošta, primjerice pisma koja su napisali apostol Pavao i drugi kršćani, nije se slala na takav način. Imućni ljudi mogli su poslati roba da isporuči poštu, no ostali su pisma najčešće slali po poznanicima ili čak neznancima koji su na putovanju prolazili kroz mjesto u koje je trebalo dostaviti poštu. Članovi obitelji, prijatelji, vojnici, trgovci — svi su oni mogli poslužiti kao “poštari”. Naravno, bilo je važno pronaći pouzdanu osobu koja će paziti da se pismo ne ošteti i da dođe u prave ruke. Na temelju biblijskog izvještaja dade se zaključiti da je Pavao barem neke svoje poslanice poslao po suvjernicima (Efežanima 6:21, 22; Kološanima 4:7).

Gospodarstvo drevnog Izraela počivalo je uglavnom na zemljoradnji, stočarstvu te razmjeni dobara i usluga. Neka jeruzalemska gradska vrata koja se spominju u Bibliji, primjerice Ovčja vrata, Riblja vrata i Vrata lončarskih otpadaka, vjerojatno su dobila ime po robi koja se prodavala na tržnicama u njihovoj blizini (Nehemija 3:1, 3; Jeremija 19:2). U Jeruzalemu je, kao što stoji u Bibliji, postojala Pekarska ulica u kojoj se prodavao kruh, a u gradu se mogla kupiti i druga raznovrsna roba (Jeremija 37:21).

Kako su se kretale cijene pojedinih proizvoda? Jedan bibličar kaže: “Budući da su se cijene kroz stoljeća mijenjale, teško je procijeniti koliko je u određeno vrijeme i na određenom mjestu koštao neki proizvod.” No na temelju nekih izvora iz drevnog doba, između ostalog i biblijskih izvještaja, vidi se da su cijene i tada bile podložne inflaciji. Za primjer možemo navesti cijenu robova, kojima se u to doba često trgovalo. Vjerni Božji sluga Josip bio je prodan za 20 srebrnjaka (moguće šekela), što je, po svemu sudeći, u 18. stoljeću pr. n. e. bila prosječna cijena roba (1. Mojsijeva 37:28). Tri stoljeća kasnije cijena je iznosila 30 šekela, a u 8. stoljeću pr. n. e. popela se na 50 šekela (2. Mojsijeva 21:32; 2. Kraljevima 15:20). U 6. stoljeću pr. n. e., u vrijeme Perzijskog Carstva, za jednog se roba trebalo izdvojiti 90 šekela, pa i više. Rast cijena očigledno je bio problem s kojim su se suočavali i drevni narodi.