Rođen sam u zabačenom gradiću Aculu, u brdovitom predjelu zapadne Gvatemale. Moja obitelj pripada narodu Ixil, koji potječe od Maja, pa sam u djetinjstvu osim španjolskog naučio i jezik svog naroda. Prve godine mog života obilježio je građanski rat, koji je harao Gvatemalom 36 godina. Za vrijeme tog okrutnog rata poginuli su mnogi moji sunarodnjaci.

Kad sam imao četiri godine, moj sedmogodišnji brat igrao se ručnom bombom, koja je slučajno eksplodirala. U toj sam nesreći izgubio vid, a moj je brat, nažalost, poginuo. Nakon toga preselio sam se u ustanovu za slijepu djecu u glavnom gradu Guatemali, gdje sam naučio brajicu. Osoblje koje je ondje radilo branilo mi je da razgovaram s ostalom djecom, pa su me učenici izbjegavali, a ja nisam baš razumio zašto se to događa. Stalno sam bio usamljen i svake sam godine jedva čekao ona dva mjeseca kad sam odlazio kući i bio s majkom, koja je uvijek bila brižna i puna suosjećanja. Nažalost, majka mi je umrla kad sam imao 10 godina. Bio sam očajan jer sam imao osjećaj da sam izgubio jedinu osobu koja me voljela.

S 11 godina vratio sam se u rodni grad i počeo živjeti sa svojim polubratom i njegovom obitelji. Oni su se brinuli za moje fizičke potrebe, ali nitko nije mogao zaliječiti moje emocionalne rane. Ponekad bih znao zavapiti Bogu: “Zašto je moja mama umrla? Zašto moram biti slijep?” Ljudi su mi govorili da su te tragedije bile Božja volja. Zaključio sam da je Bog bezosjećajan i nepravedan. Nisam počinio samoubojstvo samo zato što nisam imao prilike za to.

Zbog svoje sam sljepoće bio bespomoćan i emocionalno vrlo ranjiv. Dok sam bio dječak, nekoliko sam puta bio silovan, ali nikada nisam prijavio te zločine jer sam mislio da ionako nitko ne bi mario za to. Ljudi su mi se rijetko obraćali, a ja nikada nisam ni s kim započinjao razgovor. Bio sam jako povučen, depresivan i nikome nisam vjerovao.

Kad sam imao 13 godina, za vrijeme jednog školskog odmora posjetilo me dvoje Jehovinih svjedoka. Jedna učiteljica u mojoj školi, koja je suosjećala sa mnom, zamolila je taj bračni par da me posjeti. Oni su mi pričali o biblijskom obećanju da će mrtvi uskrsnuti i da će jednog  dana slijepi progledati (Izaija 35:5; Ivan 5:28, 29). Svidjelo mi se ono što su mi govorili, ali bilo mi je teško razgovarati s njima jer sam rijetko komunicirao s ljudima. Unatoč tome što sam bio jako povučen, oni su bili obzirni i strpljivi te su me nastavili posjećivati kako bi me poučavali o Bibliji. Da bi došli do mog grada, morali su pješačiti više od 10 kilometara preko jedne planine.

Moj polubrat opisao mi je kako su izgledali — bili su uredno odjeveni, ali vidjelo se da su siromašni. Ipak, oni bi mi uvijek u znak pažnje donijeli kakav poklončić. Smatrao sam da samo pravi kršćani mogu biti toliko požrtvovni.

Proučavao sam Bibliju pomoću publikacija na brajici. Iako sam mentalno bio u stanju razumjeti ono što sam učio, zbog mog emocionalnog stanja bilo mi je teško prihvatiti neke stvari. Naprimjer, nije mi bilo lako povjerovati da je Bogu uistinu stalo do mene te da bi i drugi ljudi mogli gajiti takve osjećaje prema meni. Shvaćao sam zašto Jehova privremeno dopušta zlo, ali nisam ga mogao zamisliti kao Oca koji je pun ljubavi. *

Ono što sam naučio iz Biblije pomoglo mi je da malo-pomalo počnem drugačije razmišljati. Naprimjer, naučio sam da Bog duboko suosjeća s onima koji pate. Govoreći o svojim slugama s kojima se loše postupalo, Bog je rekao: “Vidio sam nevolju naroda svojega (...) i dobro znam boli njihove” (2. Mojsijeva 3:7). Kad sam uvidio koliko je Jehova brižan, poželio sam mu služiti cijeli život. Stoga sam se 1998. krstio i tako postao Jehovin svjedok.

Otprilike godinu dana nakon krštenja pohađao sam tečaj za slijepe koji se održavao u blizini grada Escuintle. Jedan starješina u tamošnjoj skupštini * saznao je kakve sve prepreke moram svladavati da bih iz svog rodnog grada dolazio na sastanke u svoju skupštinu. Naime, najbliža skupština nalazila se s druge strane one iste planine koju je prelazio bračni par Jehovinih svjedoka što je sa mnom proučavao Bibliju, a taj je put bio pretežak za mene. Starješina mi je želio pomoći, pa je pronašao jednu obitelj Jehovinih svjedoka u Escuintli koja je bila spremna primiti me u svoj dom i pomagati mi da idem na sastanke. Oni se i dan-danas brinu za mene kao da sam član njihove obitelji.

Mogao bih ispričati još puno primjera koji pokazuju da me članovi skupštine iskreno vole. Zbog svega toga uvjeren sam da su Jehovini svjedoci pravi kršćani (Ivan 13:34, 35).

Više nisam bez nade i ne osjećam se bezvrijednim. Moj život sada ima pravi smisao. Uključen sam u biblijski obrazovni program Jehovinih svjedoka u sklopu kojeg propovijedam drugima dragocjene biblijske istine. Tome posvećujem mnogo sati mjesečno, pa ne razmišljam previše o svom hendikepu. Osim toga, sretan sam što služim kao starješina u skupštini i držim biblijske govore za javnost. Čak sam imao prilike držati govore na kongresima pred tisućama prisutnih.

Godine 2010. u Salvadoru sam završio Školu za organizacijsko osposobljavanje (koja se sada zove Tečaj za objavitelje Kraljevstva). Na tom sam tečaju naučio kako kvalitetnije obavljati skupštinska zaduženja. Sama činjenica da sam dobio priliku pohađati taj tečaj uvjerila me da me Jehova jako cijeni i voli te da može svakoga osposobiti da izvrši povjereni zadatak.

Isus je rekao: “Više usrećuje davati nego primati” (Djela apostolska 20:35). Danas uistinu mogu reći da sam sretan. Sada znam da i ja mogu pomagati drugima, iako mi se prije takvo što činilo nemoguće.