Početkom 1990-ih većina skupština u Gruziji imala je samo jednog starješinu ili slugu pomoćnika. Skupštine su se uglavnom sastojale od više grupa, koje su zasebno održavale sastanke jer su objavitelji bili rasijani na širokom području koje je obuhvaćalo nekoliko gradova ili sela.

Džoni Šalamberidze i Pavle Abdušelišvili, koji su već ranije služili na izoliranim područjima, dobili su  zadatak da pomognu skupštini u Telaviju, gradu u regiji Kahetiju. Ta je skupština imala 300 objavitelja, ali nije bilo niti jednog starješine. Sastojala se od 13 grupa koje su održavale sastanke na različitim lokacijama.

Džoni i Pavle ubrzo su zapazili velik problem koji je kočio duhovni napredak tamošnje braće. Džoni je objasnio: “Mnoga su braća imala velika polja i vinograde. Budući da je u seoskim krajevima običaj da susjedi pomažu jedni drugima u poljoprivrednim poslovima, braća su puno vremena provodila s ljudima iz svijeta” (1. Kor. 15:33).

Zato su Džoni i Pavle predložili braći da zamole svoje suvjernike da im pomažu kod žetve i berbe. Tako bi mogli obaviti poslove u polju i ujedno uživati u dobrom društvu (Prop. 4:9, 10). Džoni kaže: “To je produbilo bratsku ljubav među članovima skupštine.” Kad su tri godine kasnije njih dvojica otišla iz tog kraja, ondje je služilo 5 starješina i 12 slugu pomoćnika.

Budući da je do početka 1990-ih naše djelovanje bilo zakonski ograničeno, braća su se sastajala u malim grupama, a održavala su samo Skupštinsko razmatranje knjige te Razmatranje Stražarske kule. Premda su ih ti sastanci duhovno jačali, njihov cilj nije bio osposobiti objavitelje za službu propovijedanja.

No nakon pada komunističkog režima to se promijenilo. Jehovina je organizacija uputila skupštine da u sklopu svojih tjednih sastanaka održavaju Teokratsku školu propovijedanja i Osposobljavanje za kršćansku službu.

 Naili Hucišvili i njena sestra Lali Alekperova imaju jako lijepe uspomene na te sastanke. Lali je ispričala: “Bilo je to vrlo uzbudljivo vrijeme. Svi smo bili oduševljeni što sad i sestre mogu sudjelovati u programu.”

“U jednom prikazu”, priča Naili, “stanarka je na podiju čitala novine kad joj je netko pokucao na vrata. Pozvala je posjetitelje da uđu te su kroz glavna vrata dvorane ušle dvije sestre i popele se na podij.” Lali je dodala: “Koliko god da su ti sastanci ponekad bili neobični, pomogli su nam da postanemo bolji propovjednici.”

Nekolicina braće godinama je u svojim domovima umnožavala biblijsku literaturu pomoću ručnih šapirografa. No budući da je potražnja za literaturom sve više rasla, braća su pronašla tiskare koje su pristale štampati naše časopise po razumnoj cijeni.

Braća su bila vrlo domišljata kad su pripremala originalni predložak za tiskanje. Najprije su prevedeni gruzijski tekst pedantno natipkali tako da je izgledom odgovarao tekstu u engleskom časopisu. Potom su izrezali ilustracije iz engleskog časopisa i nalijepili ih uz natipkani tekst. Na kraju su iz novina izrezali slova napisana lijepim fontom i nalijepili ih na englesku naslovnicu. Originalni predložak tada je bio spreman za tisak!

Kad su postala dostupna osobna računala, dva mlada brata, Levani Kopaliani i Leri Mirzašvili, pohađala su kompjuterske tečajeve. Leri je ispričao: “Nismo imali puno iskustva i nije sve uvijek teklo glatko. Ali uz Jehovinu pomoć ubrzo smo sami tipkali i grafički obrađivali tekst naših časopisa.”

 Unatoč svim preprekama, u skupštine diljem zemlje počeli su stizati četverobojni časopisi proizvedeni u lokalnim tiskarama. No s vremenom je postalo sve teže ići ukorak s rastućom potražnjom. Zato se Jehovina organizacija s puno ljubavi pobrinula da Božji sluge u Gruziji u pravo vrijeme dobiju potrebne upute.

Na međunarodnom kongresu koji se 1992. održao u ruskom gradu Sankt Peterburgu braća iz Gruzije imala su priliku razgovarati s predstavnicima njemačke podružnice. “Objasnili su nam kako se prevodi literatura”, ispričao je Genadi Gudadze. “Rekli su nam da će nas s vremenom posjetiti netko tko će nam pomoći oko prevođenja.”

Nije bilo nimalo jednostavno tiskati biblijske publikacije na gruzijskom. U to vrijeme specifično gruzijsko pismo još uvijek nije bilo uvršteno u Višejezični elektronički sustav za grafičku obradu teksta (MEPS), koji koristi naša organizacija. Stoga je trebalo dizajnirati novi font kako bi se tekst mogao grafički obrađivati i tiskati.

Krajem 1970-ih obitelj Datikašvili emigrirala je iz Gruzije u Sjedinjene Države, gdje je njihova kći Marina kasnije upoznala istinu. Njezina je pomoć bila dragocjena kad su braća u bruklinskom Betelu počela crtati gruzijska slova kako bi to pismo uvrstila u MEPS. Ubrzo nakon toga u Njemačkoj je tiskano nekoliko traktata te brošura “Gle! Sve novo tvorim”.

Godine 1993. Michael Fleckenstein i njegova supruga Silvia došli su iz njemačke podružnice u Tbilisi kako bi  organizirali prevoditeljski ured. “Još uvijek mi je u mislima bio naš sastanak u Sankt Peterburgu”, rekao je Michael. “Kad smo godinu i pol kasnije stigli u Tbilisi, iznenadili smo se kad smo ondje zatekli prevoditeljski tim koji je odlično funkcionirao.”

Nakon samo nekoliko mjeseci grupa od 11 punovremenih prevoditelja već je radila u uredu koji je bio smješten u jednom malom stanu. Zahvaljujući kvalitetnoj obuci koju je prevoditeljima pružila Jehovina organizacija skupštine su počele redovito dobivati duhovnu hranu.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza u mnogim bivšim sovjetskim republikama izbili su građanski nemiri i etnički sukobi, a ni Gruzija nije bila iznimka. Zbog toga je postalo vrlo opasno putovati, pogotovo preko državnih granica.

Jednom prilikom u studenome 1994. Aleko Gvritišvili i još dva brata prelazili su granicu kad ih je zaustavila  grupa naoružanih muškaraca i naredila im da izađu iz automobila. “Razljutili su se kad su vidjeli našu biblijsku literaturu”, ispričao je Aleko. “Poredali su nas kao da nas namjeravaju pogubiti. Usrdno smo se molili Jehovi. Nakon otprilike dva sata jedan od njih rekao nam je: ‘Uzmite tu svoju literaturu i idite! Ako se vratite, zapalit ćemo vam auto i ubiti vas.’”

Usprkos takvim prijetnjama braća su i dalje dostavljala duhovnu hranu. Brat Zaza Džikurašvili sudjelovao je u dopremanju biblijske literature u Gruziju, što je iziskivalo velike žrtve. On je rekao: “Znali smo da braći treba duhovna hrana. Naše drage supruge bile su nam velika podrška.”

A Aleko je ispričao: “Mnoga braća koja su sudjelovala u prijevozu literature imala su obitelj.” Zašto su bila spremna izložiti se tako velikoj opasnosti? Aleko je objasnio: “Naš glavni motiv bila je duboka zahvalnost i ljubav prema Jehovi. Osim toga, znali smo koliko je njemu stalo do naših dragih suvjernika, pa smo i mi željeli pokazati takvu brigu.”

Zahvaljujući požrtvovnosti takve braće literatura nije prestala stizati u zemlju čak ni tijekom tog burnog razdoblja. Kasnije su braća pronašla sigurnije puteve za dostavu literature od Njemačke do Gruzije.

Kad se 1995. politička situacija stabilizirala, Jehovini svjedoci organizirali su svoj prvi oblasni kongres. U ljeto 1996. oko 6 000 delegata iz cijele Gruzije prisustvovalo je oblasnim kongresima na tri lokacije: u Goriju, Marneuliju i Cnoriju.

 Kongres u Goriju prisutnima je ostao u posebno lijepom sjećanju. Prijašnjih godina tamošnja braća nisu znala hoće li uspjeti napuniti dvoranu koju su unajmila za Obilježavanje Kristove smrti. No sada nisu mogla pronaći dovoljno velik prostor za kongres na kojem se očekivalo preko dvije tisuće ljudi! Zato su odlučila kongres održati na otvorenom, u jednom prekrasnom planinskom kampu nedaleko od grada.

Brat Kako Lomidze, koji je služio u kongresnom odboru, ispričao je: “Nakon programa braća i sestre zajedno su provodili vrijeme, pjevali pjesme i uživali u ugodnom druženju. Svima je bilo očito da su Božji sluge ujedinjeni i da ih veže snažna bratska ljubav” (Ivan 13:35).

Od 1996. putujući nadglednici počeli su posjećivati sve skupštine u zemlji i sa svakom provoditi po tjedan dana. Stoga je bilo potrebno, uz braću koja su već služila u tom svojstvu, imenovati i nove putujuće nadglednike.

Sasvim sigurno, “trud potaknut ljubavlju” i vjerna služba tih nadglednika pomogli su skupštinama da rastu te da se još bolje drže teokratskih uputa (1. Sol. 1:3). Od 1990. do 1997. porast je bio uistinu izvanredan — 1990. bilo je 904 objavitelja, a samo sedam godina kasnije njih 11 082 propovijedalo je dobru vijest!

Napredak našeg djela, koji je započeo nekoliko desetljeća ranije, sada je bio više nego očit, i to u čitavoj zemlji! No to nije bio kraj blagoslovima koje je Jehova namijenio svom narodu u Gruziji.