Kad su neki Židovi optužili Isusa da krši zakon jer je na subotnji dan počinka izliječio čovjeka, on im je odvratio: “Otac moj radi sve do sada, a i ja radim” (Ivan 5:17).

Ono što je Isus učinio u subotu nije bilo zabranjeno. Propovijedajući dobru vijest i liječeći ljude Isus je oponašao dobra djela svog Oca. Zato je svakoga dana činio dobro. No njegov je odgovor samo još više razjario Židove, toliko da su ga htjeli ubiti. Zašto su tako reagirali?

Osim što su pogrešno smatrali da Isus liječeći ljude krši zakon o suboti, sablaznili su se i na njegovu tvrdnju da je Božji Sin. U njihovim očima to je bila hula na Boga, kao da je time što je Boga nazivao svojim Ocem zapravo tvrdio da mu je ravan. No Isus se nije dao zastrašiti, već im je odlučio reći još nešto o svom posebnom odnosu s Bogom. “Otac ljubi Sina”, rekao im je, “i pokazuje mu sve što sam čini” (Ivan 5:20).

Otac je izvor života i to je pokazao u prošlosti kad je nekim ljudima dao moć da uskrsavaju umrle. Isus je nastavio: “Kao što Otac podiže mrtve i oživljava ih, tako i Sin oživljava one koje hoće” (Ivan 5:21). Kakvu su samo prekrasnu nadu pružile te značajne riječi! Sin je u duhovnom smislu već podizao mrtve. Zato je rekao: “Tko čuje moju riječ i vjeruje onome koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život” (Ivan 5:24).

Iako se u Bibliji ne spominje da je Isus dotada ikoga doslovno uskrsnuo, on je svojim optužiteljima objasnio da će mrtvi doista uskrsavati. “Dolazi čas”, rekao je, “u koji će svi koji su u grobovima čuti glas [Sina Božjeg] i izaći” (Ivan 5:28, 29).

Međutim, koliko god da je njegova uloga bila važna, Isus je jasno dao do znanja da je podređen Bogu rekavši: “Ja ne mogu ništa učiniti sam od sebe (...) jer ne vršim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao” (Ivan 5:30). Ipak, jasno je opisao svoju ključnu ulogu u Božjem naumu, što dotad još nikad nije u javnosti učinio. No Isusovi optužitelji nisu imali samo njegovo svjedočanstvo. “Vi ste poslali ljude k Ivanu [Krstitelju]”, podsjetio ih je Isus, “i on je posvjedočio za istinu” (Ivan 5:33).

Lako je moguće da su Isusovi optužitelji čuli da je Ivan otprilike dvije godine ranije židovskim vjerskim vođama govorio o Onome koji će doći nakon njega — o onome kojega su nazivali “Prorok” i “Krist” (Ivan 1:20-25). Kako bi ih podsjetio na to da su nekad jako poštovali Ivana, koji je sada bio u zatvoru, rekao im je: “Vi ste se samo načas htjeli radovati njegovom svjetlu” (Ivan 5:35). Ipak, Isus im je pružio dokaze snažnije i od svjedočanstva Ivana Krstitelja.

“Djela koja činim [uključujući i izlječenje koje je bio izvršio kratko prije toga] svjedoče o meni da me Otac poslao.” Osim toga, Isus im je rekao: “Otac koji me poslao sam je posvjedočio o meni” (Ivan 5:36, 37). Naprimjer, Bog je posvjedočio o Isusu prilikom njegovog krštenja (Matej 3:17).

Stoga ti Židovi doista nisu imali opravdanja za to što su odbacili Isusa. Oni su tvrdili da istražuju Pisma, nadahnute spise, a upravo su ta Pisma svjedočila o njemu. “Kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni”, zaključio je Isus, “jer je on pisao o meni. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?” (Ivan 5:46, 47).